Zašto nam je potreban odmor jedan dan u tjednu? Zašto Bog želi da odmarate, a u Bibliji se ista zapovijed nalazi u Deset zapovijedi?
Kako za vas počinje nedjelja? Glazbom s radija, stihom iz pjesmarice ili molitvom? Nedjeljnim izdanjem Večernjaka ili Biblijom?
U Knjizi Izlaska u Bibliji stoji: ”Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota (šabat), počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj sluga…” Kada je Bog Mojsiju na gori Sinaju dao ploče Zakona, četvrta je zapovijed glasila: ”Svetkuj subotu – šabat”!
Bog se od svoga posla odmorio sedmoga dana i blagoslovio taj dan. Šabat je jedini dan tjedna koji je u Bibliji dobio vlastito ime. Nazivi ostalih dana znače: prvi dan, drugi dan itd.
”Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.”
U nebu se slavi šabat, ondje se održava, da tako kažemo, središnja proslava, ali Bog želi slaviti i s nama.
Nakon šest dana punih posla, srdžbe, brige, razočaranja, kaže Isus: ”Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.”
Nitko više ne mora raditi nedjeljom. Kome nedjelja postane dan stresa, otužan, dosadan, prazan i deprimirajući, sam je za to kriv jer je propustio prigodu. Već od prvih stoljeća poslije Krista nedjeljni odmor zakonski je zajamčen. Zakon je trebao jamčiti odmor. I danas je taj mir zakonski zajamčen.
U Isusovo ime subota je bila toliko sveta da se i nasmrt bolesnome jedva smjelo pomoći. Biblija nam pokazuje kako se Isus borio protiv takvog stajališta: ”Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin čovječji gospodar i subote” (Marko 2,27).
VIDI OVO: Zašto je za kršćane nedjelja, a ne subota Dan Gospodnji?
Prva je Crkva upravo tako gledala na šabat – kao na dan oporavka i ozdravljenja, a ne na dan svetog reda i mira. No nije tako i ostalo.
Kada je Konstantin Veliki 7. ožujka 312. godine nedjelju proglasio državnim svetkom, ona je postala sveti dan za društvo i prije no što je društvo postalo kršćansko. Konstantin to nije učinio samo zaradi kršćana, nego i radi poklonika raširenog kulta Mitre, božanstva Sunca, koji su se klanjali Suncu i slavili nedjelju kao Dan Sunca. Način štovanja nedjelje poprimio je opasna obilježja. Sve se više ljudi spram nje odnosilo legalistički, kao Židovi nekoć prema suboti – samo što to više nije bila subota, nego nedjelja.
Nedjelja podsjeća na Kristovo uskrsnuće
U srednjem vijeku gotovo je sasvim iščeznula ideja o uskrsnuću i o ponovnom Kristovom dolasku kao vodećoj misli pri nedjeljnom okupljanju. Nedjelja je sve više dobila društveno obilježje: postala je danom odmora od ropskog rada i danom koji slavi ritam života. Nedjelja je postala dan sličan praznicima poganskih religija.
Ali nedjelja je po svom porijeklu upravo dan koji podsjeća na Kristovo uskrsnuće, dan onoga drugog života.
Nakon robovanja u tjednu čovjek mora imati nedjeljno svetkovanje. Međutim, istinsko svetkovanje nedjelje mora biti povezano s Bogom, uskrslim Gospodinom. Inače će nedjelja biti prazna i dosadna.
Ali kako da čovjek u svakodnevnom ritmu ponovno doživi značaj nedjelje? Razmislite o tome bi li nedjelja mogla početi već zalaskom sunca u subotu, a završiti zalaskom sunca u nedjelju.
Subotnja večer trebala bi nas uvesti u nedjeljni dan
U nedjelju ujutro vjerojatno ćemo otići na bogoslužje. Ne otići u crkvu koja slavi uskrsnuće trebala biti biti samo bolna iznimka. Nedjeljna bogoslužja nisu uvijek dovoljno duga. Ponesite sa sobom Bibliju i notes. Možda biste nakon bogoslužja mogli pronaći braću i sestre koji bi bili voljni ostati s vama na razmišljanju o propovijedi. Sve je više crkava koje nude i večernja nedjeljna bogoslužja na kojima je u središtu veličanje Boga.
Nedjelja nije tu da bismo se bavili sobom i jurili za vlastitim idejama. Za to imamo šest drugih dana u tjednu. Nedjeljom se treba osloboditi za Boga da bi On, koristeći nas, mogao raditi Svoj posao. Ako je svrha naše nedjelje da odjurimo na nogometno igralište ili u prirodnu, od toga smo načinili zamjensku religiju.
Priča o nebeskom kruhu – mani u Izlasku 16 na neki način humoristički opisuje čovjekovu jurnjavu za ovozemaljskim. Svaki dan Bog je dao da s neba padne svjež kruh. Svaki dan ljudi su skupljali svježu manu jer bi se jučerašnja pokvarila. Ali šestoga dana s neba je pala dvostruka količina. Što je ostalo za dan odmora, nije se usmrdilo ni ucrvalo.
Ipak, neki se nisu mogli obuzdati te su pokušali i sedmi dan krenuti u skupljanje mane, ali nisu je našli – dodaje pisac pomalo ironično. Posao na šabat predstavljan je kao neprofitabilan. Ostaje jasna poruka: ne živi čovjek od vlastitog mara, nego od Božjeg dara!
Zato vam neću zaželjeti ”Lijep vikend!”, nego ”Blagoslovljen dan odmora!”
Autor: Jörg Knoblauch; iz knjige ”Biti poduzetnik života” (Stepress Zagreb)
