Onaj tko nasljeduje Isusa svakodnevno uči kako predati smrti svoje vlastito “ja”. Taj se vježba u umiranju.
“Znadete li zbog čega je pravednik i u smrti pun pouzdanja?” upitao sam jednom nekog čovjeka. I dobio sam predivan odgovor: “Zato što je naviknut na svakodnevno umiranje.”
Ljudi koji pripadaju Isusu u tome se – dokle god su na ovoj zemlji – svakodnevno vježbaju.
Bog im uzima ono što im je najdraže, a oni na to kažu: “Da, Bože.”. Bog im prekriži njihove želje i planove, a oni ne mrmljaju, nego svoje srce predaju smrti.
Da, Biblija o Isusovim učenicima kaže nešto zapanjujuće: “Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.”
Mi imamo Gospodina koji je umro na križu. Onaj tko ga nasljeduje svakodnevno uči kako predati smrti svoje vlastito “ja”. Taj se vježba u umiranju.
Zbog toga za prave kršćane prestanak disanja nije više tako velika stvar.
Pa ipak, naš tekst sadrži i još nešto više kad kaže: “Pravednik i u samoj smrti nalazi utočište.” Latinski prijevod Biblije pod nazivom Vulgata pogađa ono bitno.
U njemu se prevodi: “Pravednik se i u smrti nada.” O da! Tko pripada Gospodinu Isusu, taj ima takvoga Gospodina koji je ustao od mrtvih. Zato i ima živu nadu. Njegovo srce i u smrtnom času znade: “Moja je domovina ondje gdje anđela broj Gospodu velikom prinosi svoj poj…”
A treba reći još i to da svatko tko se zna ovako spokojno približavati smrti, taj je i u životu spokojan.
Gospodine, zahvaljujemo ti što možemo imati učešća u tvoj smrti i u tvom životu! Amen.
Autor: Wilhelm Busch
