Bez posvećenja nitko neće vidjeti neba. Vjera bez djela nije istinska, nego mrtva. Dok čitamo ovaj tekst, preispitajmo iskrenost naše vjere u Boga.
Nitko tko na Zemlji nije hodio čineći dobra djela neće biti na nebesima. Drugim riječima i na temelju poslanice Hebrejima 12, 14: „Težite za mirom sa svima i za posvećenjem, bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.“ Odnosno, ”bez posvećenja nema neba”.
U smjeru ovoga, ”vjera bez djela je mrtva.” (Jakovljeva 2, 26)
Vjera, odnosno primanje i počivanje na Kristu i Njegovoj pravednosti, jedini je instrument opravdanja. Ovdje se ne radi samo o opravdanju po vjeri, nego i o tome da je osoba spašena zahvaljujući drugim izvorima spasonosnog milosrđa; ne po mrtvoj vjeri, nego po djelima ljubavi.
Po zapovjedi: „Radite (doslovno stvorite) na svom vlastitom spasenju sa strahom i drhtanjem.“ (Filipljanima 2, 12)
Po ilustraciji: „Svaka grana koja ne donosi ploda bit će odsječena…. grane će biti okupljene, bačene u vatru i uništene.“ (Ivan 15, 2; 6)
U stihovima: „i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.“ (Psalam 23, 3)
U ponavljanju: nitko neće doći u nebo, osim ako nije činio dobra djela na Zemlji.
Dvije poznate hereze
Dok pišem o ovome, želio bih izbjeći jednu od hereza: nitko neće biti na nebu zahvaljujući dobrim djelima.
„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.“ (Efežanima 2, 8-9) „Ali znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista.“ (Galaćanima 2, 16)
Kristova nas pravednost, a ne naša vlastita, u potpunosti opravdava. Svatko tko vjeruje u Krista, koji je umro za spasenje ljudi, bit će opravdan pred Bogom. Njegova nas krv približava Bogu, Njegovu smo pravednost dobili. Drugim riječima: spašeni smo zahvaljujući Kristu, kako se nitko ne bi mogao hvaliti svojim djelima. Iako kršćani trebaju hodati uskim putem čineći dobra djela, Bog je ta djela unaprijed pripremio za njih.
Tako dolazimo do ovoga: nitko neće biti na nebu, osim ako nije hodao u vjeri, čineći dobra djela na Zemlji. ”Poslušnost u vjeri” (Rimljanima 1, 5; 16, 26) ili ”vjera koja djeluje kroz ljubav” (Galaćanima 5, 6), no nitko tko bude bio u raju ondje neće biti zahvaljujući svojim dobrim djelima.
Jedna od hereza tvrdi kako nije važno trudi li se osoba, hoda ili bori, dok druga hereza tvrdi da zbog truda, hodanja i borbe zaslužujemo mjesto ispred svetoga Boga. Jakov prvu herezu naziva vjerom demona. (Jakovljeva 2, 19) Pavao drugu naziva vjerom začaranih. (Galaćanima 3, 1) Prvoj herezi skloni su evangelički kršćani. Drugoj su skloni katolici. Ono o čemu bih ja želio govoriti jest mrtva vjera koja se događa među evangeličkim kršćanima.
Jednom spašen, zauvijek spašen
Mrtva vjera, ona koja ne daje nikakve plodove, nije nužno i nečujna vjera. Takva vjera vrlo često ponavlja i zloupotrebljava mantre poput ”jednom spašen, zauvijek spašen.”
Ako se na ispravan način razumije, ovaj izraz bi označavao izvanrednu istinu, koja govori da smo izabrani za spasenje, kao Božja djeca, prije nastanka svijeta i da će se to obistiniti, odnosno da će Bog svoju djecu dovesti u svoj dom. Bog je imena svoje djece upisao u Knjigu života. Njegov Sin otkupio je njihove grijehe, zapečatio ih je svojim Duhom kao načinom otplate duga, Duhom koji će zasigurno dovesti do dovršenja svoga djela na dan povratka Isusa Krista. Ništa ne može odvojiti Božju djecu od Božje ljubavi; Pastir neće izgubiti niti jednu od svojih ovaca.
No iz ovoga nastaju neke iskrivljene teologije. Umjesto slaganja s Pavlom ”Ipak čvrsti temelj Božji stoji – pod ovim je pečatom: Poznaje Gospodin one koji su njegovi i neka se kloni zloće tko god imenuje ime Gospodnje,” (2. Timoteju 2, 19) neki smatraju da je ustrajnost svetih mogućnost, a ne imperativ.
Oni smatraju da je Bog stavio duše spašenih na transportnu traku slave. ”Jednom spašen, zauvijek spašen, bez obzira na to koliko njihovi životi mogu biti u problemima. Čineći tako, oni postavljaju osnovnu doktrinu opravdanja nasuprot krvi, znoja i truda osnovne doktrine posvećenja, prosuđujući kako prva pomračuje drugu. Nije nam potrebna svetost, oni misle, jer ako smo jednom spašeni, zauvijek smo spašeni. Ne možemo ne zaključiti da pod riječi ”spašen” oni smatraju ”spašen od potrebe za poslušnošću.”
Tekstovi koji uvjetno govore o nasljeđivanju vječnog života, o uvjetima koje Bog propisuje, koje njegova istinska djeca moraju ispuniti, djeluju zbunjujuće na mrtvu vjeru. Takvi ljudi ne mogu podnijeti tekstove u kojima se govori o potrebi za ustrajnošću i nepokolebljivošću u vjeri, o izdržavanju do kraja, od ustrajnosti za vrijeme kušnje, o usmrćivanju djela tijela zahvaljujući Duhu, o radu na spasenju činjenjem djela, uz drhtanje i strah, tekstove u kojima se naš poziv i odabir čini siguran, kroz uzbuđeno htijenje. (2. Petrova 1, 1-11)
Uzvici njihove mrtve vjere vape ”Gospodine, Gospodine”, no oni zanemaruju Gospodina načinom življenja svojih života. Njihovu vjeru sam upoznao vrlo dobro. To je vjera koja je vrlo jasno opisana kroz lik razgovorljivog u Bunyanovoj animiranoj teologiji ”Puta hodočasnika.”
U razgovor s Razgovorljivim
U Bunyanovoj alegoriji, čovjek po imenu Vjerni, posjedovao je djelotvornu vjeru, dok Razgovorljivi nije. Vodili su razgovor.
Vjerni: Ideš li u nebesku domovinu?
Razgovorljivi: Idem na to isto mjesto.
Razgovorljivi vjeruje za sebe da ide u nebeski grad. Nadalje, on govori na vrlo ”kršćanski” način, posjeduje izvrsne reformatorske doktrine:
Na temelju ovoga, korisnih razgovora iz Pisma, čovjek može naučiti o potrebitosti novog rođenja: nedovoljnosti naših djela, potrebe za Kristovom pravednošću, itd. Osim toga, po ovome čovjek može naučiti značenje pokajanja, kako vjerovati, moliti, patiti i drugo. Po ovome čovjek isto tako može naučiti o velikim obećanjima i nagradama evanđelja. Nadalje, po ovome čovjek može naučiti kako prepoznati pogrješna mišljenja: kako vindicirati istinu i kako uputiti one koji su u neznanju.
Bunyan uči da ispravna teologija koja se na ispravan način uči nije dovoljan znak živuće vjere. Vjerni, ne znajući izvještaj Razgovorljivog, šapuće svom prijatelju kršćaninu: „Kakvog hrabrog pratitelja imamo! Zasigurno, ovaj čovjek postat će izvrstan hodočasnik!“
Na ovu rečenicu, kršćanin se skromno nasmije i jednostavno odgovara:
„Ovaj čovjek s kojim ste toliko zavedeni zbunit će jezikom svojim dvadeset njih koji ga ne poznaju. U inozemstvu mu je najbolje; u blizini doma je dovoljno ružan. Religiji nije mjesto u njegovom srcu, kući ili razgovoru; sve što leži na njegovom jeziku, sva njegova religija je da time stvara buku.“
Njegovo kršćanstvo je samo verbalno, počiva na njegovom jeziku. Kako kršćanin ovo zna? „Bio sam u njegovoj obitelji i promatrao sam ga i kod kuće i u inozemstvu.“ Stablo se poznaje po njegovim plodovima. On je ”svetac u inozemstvu, a đavao kod kuće.” Poput farizeja u Isusovo vrijeme, on govori mnogo toga, ali je u malo toga poslušan. (Matej 23, 3)
Lako nam je zamisliti da smo spašeni zbog toga što poznajemo pravu doktrinu. Velika religioznost Razgovorljivog pokazala se ispraznom i lažnom kroz njegove odnose i njegov život. On govori o istini koja ga nikada nije promijenila. Milosrđe o kojem govori nikada ga nije uvježbala da se odrekne bezbožnog i da živi pobožnim načinom života. (Titu 2, 11-14) Da posudim izraz od C. S. Lewisa, Razgovorljivi govori o novome životu kao što ”papiga učenjaka zna govoriti grčki.” On samo ponavlja ono što je čuo, a da zapravo ne zna značenje toga, kao što papagaj ponavlja riječi koje učenjak izgovara, poput riječi ”charis” i ”sōtēria.
Kršćanin u knjizi primjećuje ono što je istina za mnoge Razgovorljive danas: „On govori o molitvi, pokajanju, vjeri i novom rođenju, no on samo može govoriti o tome.“ Kako je to strašno.
Pitanje za samo-razmatranje
Jeste li vi poput ovog Razgovorljivog? Ja sam bio i Bog me probudio iz ove zablude. Molim da probudi i druge koji su ovako prevareni. Na kraju knjige, Razgovorljivi odlazi u Grad uništenja. On kršćanina i Vjernog etiketira kao one koji sude i odvaja se od njih. On govori ono što ne živi i ono u što ne vjeruje; na završetku, Razgovorljivi je uistinu izgubljen. Nikada nije sam sebe procijenio, kako bi bio siguran da zaista vjeruje i da je zaista nanovo rođen.
Ponekad, neki od nas se pitaju: „Jesam li nanovo rođen/a?“ Kršćanin savjetuje Vjernog u vezi Razgovorljivog. „Pitajte ga otvoreno, kad on to odobri, hoće li to učiniti, hoće li mu se ovo postaviti u srcu, domu ili razgovoru.“ Neka od pitanja o kojima raspravljaju Vjerni i Razgovorljivi korisna su za nas.
Mrzite li svoj grijeh? Ne samo da razgovarate o tome da ga mrzite, poput licemjernog pastora, koji poriče umiješanost u tajni grijeh kojem se odaje. Novi savez obećava kršćanima nova srca, koja će mrziti grijeh i koja će zbog grijeha osjećati sramotu: „Ondje ćete se spomenuti svih svojih putova i nedjela kojima se okaljaste: sami ćete sebi omrznuti zbog nedjela što ih počiniste.“ (Ezekiel 20, 43) Blagoslovljeni su oni koji tuguju zbog svojih grijeha. (Matej 5, 4) „Bog neće prezreti one čija su srca slomljena zbog grijeha.“ (Psalam 51, 17)
Volite li Boga? Pavao je rekao jasno kao dan: „Ako netko ne voli Boga, neka je proklet.“ (1. Korinćanima 16, 22) Volite li Gospodina? Čeznete li za time da Ga upoznate? Volite li Ga više od oca, majke, supružnika i djece? Možete li reći da je vaša ljubav prema njemu snažnija od života? Mrzite li svoj preostali grijeh, jer je to grijeh protiv Njega, Blaga vaše duše?
Jeste li poslušni onome što znate? Isus kaže: „Ako ti znaš ove stvari, blagoslovljen neka si ako ih činiš.“ (Ivan 13, 17) „I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca.“ (Luka 12, 47) Možemo vjerovati da smo napredovali u našoj religioznosti ili u ljubavi prema Kristu ako znamo više tekstova vezanih uz temu. No u te tekstove trebamo vjerovati, trebamo im biti poslušni i trebamo ih voljeti. Ti tekstovi moraju u nama pustiti korijen. Ako zaista volimo i poznajemo Gospodina, držat ćemo zapovjedi Njegove. (Ivan 14, 15; 1. Ivanova 2, 3)
Što drugi vide? Bunyan piše: „Djelo milosti u duši otkriva se ili onome tko ga ima, ili onima koji ga čekaju.“ Sudovi drugih kršćana nisu nepogrešivi, ali mogu nam pomoći u otkrivanju ”mrtvih kutova” i znakova milosti, koje sami u vezi sebe ne bismo vidjeli.
Dok Vjerni i kršćanin danas hode uskim putem s Knjigom u rukama i ljubavlju u srcu, oni će činiti dobro na ovom svijetu. Činit će dobro, jer Bog u njihovim srcima djeluje kako bi činili dobro za Njegovo zadovoljstvo, što će u njima stvarati plod Duha. Oni moraju činiti dobro, jer ih Knjiga obećanja upozorava, zapovijeda im, upozorava ih i ukazuje im put prema Nebeskom gradu.
Nitko u raju neće ondje biti zbog svojih dobrih djela. Svatko tko bude bio na nebu činio je prethodno dobra djela na zemlji. Stoga, idemo prema naprijed, prema našem nebeskom domu, jer je Isus već učinio da budemo Njegovi.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz posebno dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi isključivo za portal Novizivot.net.
