”Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” (Lev 19,2)
Ne postoji nikakva sumnja u vezi s ovim pozivom. On se nalazi skoro na svakoj stranici Svetog pisma, a razlog za to je u samoj prirodi i Božjem karakteru. Posvećenje za kršćanina nije izbor, već zapovijed – moranje, radi se o “biti ili ne biti”. Bog je svet, a zato i Njegov narod mora biti svet, jer samo tako može ostati u savezu (zajedništvu) s Njime i nositi njegovo ime – nazivati sebe “Božjim narodom”.
Posvećenje je Božja volja za nas
“Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje…” (1. Sol 4,3)
Ako je naše posvećenje Božja volja, a svetost njegova zapovijed, onda to Bog mora i nama da učini mogućim jer u protivnom nam nalaže jedan nemogući zadatak. Kršćanski život bi onda bio vrlo razočaravajuć i pun neuspjeha, pogrešaka i osude, jednom riječju nemoguć.
Volja Božja jeste naše posvećenje, i u to nema nikakve sumnje. “Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas.” (1. Sol 4,7-8). To dakle nije učenje ili zahtjev neke denominacije ili crkve, da bi se o tome špekuliralo i nadmudrivali. Pozvani smo na svetost, Bog zahtijeva od svog naroda biti svet, jer je On svet. Odbacivanje ovog poziva, jeste odbacivanje Boga i preziranje Božje volje, odbacivanje volje Božje jeste odricanje Duha Svetoga. Odricanjem Duha Svetog, koji je Božji “instrument” našeg posvećenja, tj. svetosti, mi sami sebe stavljamo na nesigurno tlo po pitanju našeg spasenja.
Božja svetost treba biti naš jedini model i moralni standard. Potpuna svetost, svakako pripada samo Bogu. Kada Bog zahtijeva od svog naroda da bude svet kao što je On, to znači da svaka kvaliteta i standard Božje svetosti mora biti prisutan i u nama, to je ono na što je Isus mislio kada je zapovjedio: “Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski “(Mt 5,48).
Posvećenje je djelo Božje
“Neka vas Bog mira potpuno posveti”, moli Pavao za Solunjane. Bog sam, one koji su njegovi, posvećuje. Čini da svetost bude u njihovom karakteru i prirodi (ćudi). Božje posvećenje je čišćenje, promjena karaktera i uma, koje nadilazi svaku ljudsku snagu i moć.
Posvećenje ne smijemo miješati s novim rođenjem. Novorođenje je određeni trenutak, kada Krist ulazi u nečiji život. Opet, posvećenje se ne može odvojiti od spasavajuće milosti, to su kao dvije strane novčića. U spasonosnoj milosti se raste, njen početak je novo rođenje, a krajnji njezin cilj je postići konačno spasenje naših duša, tj. da postanemo nalik Njemu – Kristu. Posvećenje je ono što nas čuva u domeni spasavajuće milosti.
Naša voljnost ili nevoljkost da prihvatimo Božju volju, za naše posvećenje, uvjetuje naš rast u Kristu. Ukoliko se posvećujemo, onda i duhovno rastemo i mijenjamo se, a ukoliko odbacujemo posvećenje stagniramo, pa čak i otpadamo. Isus nas o tome vrlo lijepo uči u usporedbi o lozi i trsu (Iv 15,1-8). Oni koji se posvećuju, to su ljudi koji su poslušni Riječi Božjoj, koji traže blisko zajedništvo s Isusom. Oni tako dopuštaju da ih Bog posvećuje, takve Bog čisti i oni donose plodove posvećenja – plodove Duha, bivaju sve više kristoliki.
Usporedba o lozi i trsu nas uči da je srž posvećenja naš odnos s Kristom. Što više ljubite Isusa više ćete željeti biti posvećeni – promijenjeni, i zapovijed na posvećenje za vas, više neće značiti zapovijed, već izraz ljubavi predanja samog sebe Njemu (Rim 12,1).
Posvećenje je proces
U grčkom jeziku glagol riječi “posvećenje” jeste nesvršeni glagol, što ukazuje na stalni proces. Posvećenje jeste regeneracija ili bolje rečeno “metamorfoza”. Apostol Pavao zato kaže:
“Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. 2Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.” (Rim 12, 1-2)
Dakle, posvećenje uključuje i marljivost, disciplinu, odricanje i predanje. Na posvećenje nas treba tjerati želja da budemo kao On. Ukoliko ne poznajemo ili nemamo strah Božji u sebi, onda nam zahtjev za posvećenjem izgleda kao prazna priča. Onaj tko se posvećuje, brine o svojoj čistoći za Boga i Duh Sveti obilno prebiva u njemu, konstantno ga čisti i mijenja – takav vjernik jeste pravi sveti hram Božji. On prebiva u Kristu i Krist u Njemu.
Dakle, posvećenje jeste zapovijed, koja nas treba čuvati za vječni život, i iz tog razloga ono je Bogu vrlo važno, jer Bog nas ne želi nas izgubiti u “svinjcu ovoga svijeta”, poput izgubljenog sina (Lk 15,11- 32), već nas sačuvati za vječno kraljevstvo i blistavi Novi Jeruzalem. U koji će ući samo ono što je čisto i sveto: “Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života..” (Otk 21,27)
Autor: Jan Vareca
