Beba je počela vrištati dok se majka tuširala. Kada je ljutito iskočila iz tuša, dočekale su je tri riječi: Dođi po mene!
Bio je kraj dana, a dok sam pripremala svoju najmlađu kćer za spavanje shvatila sam da sam i ja umorna. No to nije bio samo psihički umor iako su me i oči pekle.
Bila sam emocionalno iscrpljena. Imala sam jako puno problema na pameti te su me počeli vući prema dolje kao da imam kamenje u džepovima.
„Dođi k Ocu“.
Osjećala sam da sve to moram izbaciti iz sebe te sam se nasmijala na pomisao da se potpuno predam. Sve je bilo u povjerenju, znate?
Ranije tog dana stavila sam istu tu kćer na kratko spavanje. Činila se uspavana, a ja sam se iskrala iz sobe kako bi se brzo otuširala. Bila sam slaba na vrući tuš i regenerator za kosu, ali čim sam upalila tuš čula sam njezino vikanje. „Dođi po mene“, ona je počela vrištati. Izletjela sam iz tuša prije nego je uspjela pasti s kreveta.
Neću lagati, bila sam ljuta. Bila sam ljuta što je spavala manje od 15 minuta. Bila sam ljuta što sam bila mokra i smrznuta. Bila sam ljuta jer nikada nisam imala ni sekundu za sebe. Samo sam htjela vikati na nju, ali je ona učinila nešto što je sve preokrenulo. Čvrsto se primila za mene i položila svoju glavu na moja prsa.
Nije to bila sam neka obična gesta. Cijeli taj događaj, osjećaj, ono što je implicirano time. Njezino se tijelo opustilo. Potpuno se predala. Bila je iscrpljena, a to se moglo i vidjeti. Pala je na mene te se potpuno opustila ukazavši mi nevjerojatno povjerenje.
Njezino maleno tijelo je bilo tako lijepo pritisnuto uz moje da sam joj poljubila glavu. Jednom, dva puta – samo sam ju držala. Držala sam ju dok nije završila odmaranje na meni.
„Dođi k Ocu“.
Koliko puta ja vršim u patnji na sve oko sebe? Koliko sam često tako umorna, ali se ne mogu odmoriti?
Koliko često osjećam pritisak ovoga svijeta, ali Mu odlučim vjerovati? Ne mislim na „čitam Bibliju i vjerujem u Boga“ povjerenje. Mislim na „dopusti mi da padnem na Tvoja prsa i potpuno se predam“ vjeru.
Možda je vrijeme da se i ja opustim i pognem glavu kao dijete.
„Dođi Ocu“.
Ovaj tjedan sam se posebno mučila sa stresom kojeg je bilo zaista mnogo. Vukli su me u svim smjerovima i pritiskali kao kamen. Osjećala sam da su mi leđa prislonjena na zid i da nema izlaska, osim da vjerujem Bogu. Ovaj tjedan mi je u srce utkao poseban citat:
„Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši“ (Izaija 43,19).
Među svim promjenama, znam da je otac taj koji pripravlja put, a ne ja. I iako Mi daje snagu i mudrost i volju da nastavim dalje kako ja odaberem, na kraju sam u većini stvari nemoćna. No kada Mu se predam u potpunom povjerenju pronađem odmor. Pronađem mir. Pronađem utjehu. Pronađem svog Oca.
Autorica: Brie Gowen; Prijevod: Ida U.; Izvor: Faithit.com
