Kada baka Maru upitate koliko ima godina, ona se samo nasmije. Napunila je 100 godina, a za dug i zdrav život ima nekoliko tajni.
Mara je na pragu 100. rođendana te je jedina osoba s toliko godina koja je zatražila produljenje putovnice u mostarskom konzulatu. Predati zahtjev za produljenje putovnice vozio ju je praunuk Benjamin koji je rođen u Njemačkoj, a studira u Mostaru.
“U Konzulatu su nam rekli kako nitko njezinih godina nije predao zahtjev za produljenje tog dokumenta. Najprije im je to bilo neobično jer jako rijetko i mlađi ljudi od junakinje naše priče dolaze produljiti putovnicu. Kad im dođe netko rođen 1940., 1942. godine produljiti putovnicu, neobično je, a ne ona kojoj je skoro 100 godina.
Ipak, kasnije su svi htjeli porazgovarati s Marom jer je ona jako šaljiva osoba. Svi su je upamtili”, priča nam kroz smijeh Benjamin, dodavši kako je prilikom podizanja putovnice njegova prabaka djelatnicima spomenutog konzulata poručila: “Vidimo se 2028. godine”.
U dokumentima stoji kako je gospođa Sušac rođena 1921., no susjedi tvrde kako je ona zapravo 1919. godište. Naime, u vrijeme kada se naša sugovornica rodila djecu se prijavljivalo kad bi se stiglo, tako da ta teorija nije isključena.
Kada Maru upitate koliko joj je godina, ona se samo nasmije. Riječ je o ženi koja je rođena u Trebižatu kod Čapljine, s četiri godine ostala je bez majke, a sa samo 24 i bez supruga. Ima jedno dijete, dvoje unučadi, isto toliko praunučadi i jedno šukununuče. Život joj nije bio lagan, ali ona kaže kako je bila pametna i zahvaljujući tome preživjela dva rata, brinula se o svekrvi, podigla kćer koja danas živi u Njemačkoj, napravila kuću u Mostaru, a i danas se brine da joj je kuća uredna, ručak skuhan te vrt zasađen sezonskim povrćem.
“Evo, vidite, iza kuće je moj vrt. Imam svega dovoljno za nas, domaćih rajčica, paprika… Sve sama obrađujem”, otkriva ova dama koja susjede nerijetko počasti trešnjama i smokvama koje sama ubere. I nije joj jasno zašto nam je sve to neobično kad nju zdravlje odlično služi.
“Što je meni bilo prekopati dulum i frtalj, pa ja bih to završila za nekoliko sati”, prisjeća se Mara života iz ranijih godina. Mirovinu je zaradila u Lasti, a uz to se bavila poljoprivredom te, kako kaže, švercom.
“Nije tada bilo nekih poduzeća. Radila sam u Duhanskoj pa na ciglani, sve je to bio fizički rad. Onda, kad se Lasta otvorila, prešla sam tamo, a uz to sam išla u Italiju po traperice i posteljinu pa prodavala ovdje. Poljoprivredne proizvode koje sam uzgojila vozila sam u Sarajevo na tržnicu”, tvrdi naša sugovornica, dodavši kako je kuća u Ilićima napravljena upravo zahvaljujući poljoprivredi i “švercu”.
Za supruga, bez kojeg je ostala prije pune 73 godine, kaže kako je bio najljepši u cijelom mjestu, a vjenčali su se u Sarajevu, gdje su i živjeli neko vrijeme i gdje je on svirao.
“Ja sam tada bila pametna u Sarajevu, da sam bila glupa, ubili bi me u onome ratu. Nego sam bila dobra sa svakim i šutjela. Puno su mi tada pomogli susjedi iz zgrade, koji su rekli: ‘Što imamo mi, imat ćeš i ti'”, otkriva Mara koja se za vrijeme našega posjeta spremala ići predati zahtjev za osobnu iskaznicu u Metković.
Na pitanje što će joj osobna, kaže kako joj je jednostavnije s njom prelaziti granicu, a planira otići kod kćeri u Njemačku. “Neću Jeli ništa govoriti, samo ću se pojaviti kod nje u Njemačkoj, a ona će se začuditi”, nastavlja ova baka koja sve telefonske brojeve zna napamet. Prepričava nam i doživljaje s granice.
Budući da izgleda znatno mlađe od nekoga tko ima gotovo 100 godina, a pamet je još služi kao 20-godišnjakinju, nerijetko policajci na granici njezine dokumente gledaju s nevjericom.
“Ne vjeruju da mi je toliko godina”, smije se Mara kojoj je tek prije dvije godine otvoren liječnički karton. I to zato što su je boljela koljena. U lokalnu ambulantu odveo ju je zet, a liječnica nije mogla vjerovati da junakinja naše priče nema liječnički karton. “Što će mi karton kad me ništa ne boli”, priznaje.
Za dug i život pun zdravlja naša sugovornica ima nekoliko tajni. Prva je ne jesti i ne piti ništa iz hladnjaka. “Što danas skuham, to pojedem. Sve iz hladnjaka je otrov. Kuham svakakva jela, moju pitu hvale nadaleko, a najdraže mi je povrće, i to zeleno. Ne jedem ništa masno, a hladne vode ili soka iz hladnjaka se nikada nisam napila. To šteti želucu”, naglašava nam jednu od tajni.
Druga je, kaže, ali najvažnija, ne kupiti u sebe brige. “Mladima poručujem da se ne brinu, nego da rješavaju sve pred sobom. Ja bih, da nisam tako radila, davno bila pod zemljom”, nastavlja otkrivati. Za dobro spavanje treba popiti čašu mlijeka ili toplog čaja od kamilice, a poslije ručka nije loše popiti čašu vina. Mara radije bira bijelo, a preporučuje ga i osobama slabijeg zdravlja. Rakiju ne pije, njome se masira. Kad kuha, od začina koristi Vegetu, ali tek na kraju jer će jelo biti gorko ako se stavi na početku. Svako jutro ustaje u šest sati, a kavu je uglavnom izbacila iz upotrebe. Po pločicama nikada ne hoda bez papuča, a to preporučuje i ostalima. U životu je naučila puno o ljekovitim travama, pa nerijetko traže od nje da napravi ljekoviti pripravak ili strunu na želucu. Mara je i vjerna navijačica hrvatske nogometne reprezentacije, a nije joj promaknula ni jedna utakmica odigrana u Rusiji.
“Uvijek gledam tenis, nogomet, ne gledam filmove. Kad je Modrić promašio onaj jedanaesterac, morala sam isključiti TV, ali sam ga vrlo brzo ponovno uključila. Bila sam presretna kad sam vidjela da su ipak pobijedili. Nije mi mrsko pogledati ni političke emisije”, objašnjava.
Na pitanje kada je bilo ljepše za život, danas ili u vrijeme njezine mladosti, Mara kaže da je prije bilo bolje, ljudi su se više družili. “Sada je sve nekako izopačeno, kao da je sam vrag sišao na zemlju”, navodi starica koja je svojim najbližima naglasila da joj na osmrtnicu kada umre ne stavljaju neku od novijih fotografija na kojima je, kaže, stara. “Nisam se ja stara rodila, neka mi nađu neku mlađu fotografiju i stave na osmrtnicu”, sa smijehom je zaključila ova Ilićanka.
Izvor: Mojahrvatska
