Jelka Krstić je godinama živjela sama u planini iznad Bogoševa, bukvalno u jednoj rupi, sve dok je susjed Novica Jović nije primio u roditeljsku kuću, koja se nalazi na kraju sela.
Nije išla u školu, nikada nije gledala televizor, nije upoznala nijedno od dostignuća moderne civilizacije. Unatoč tome, njena bistrina, inteligencija, savršen osjećaj za prostor i orijentaciju, beskrajna empatija prema svim ljudima ostavljaju bez teksta. U njenom srcu postojalo je suosjećanje za svakog, dok većina nije bila tako prema njoj.
Nepovjerljiva prema strancima, ali istovremeno osjećajući stid iz samo njoj poznatih razloga, Jelka je prije nekoliko godina otkrila svoju životnu priču. Naime, potiče iz obitelji sa sedmoro braće i sestara, no na kraju je samo ona ostala da brine o nepokretnom ocu, pa se nikada nije udala i nije osnovala svoju obitelj. To joj je najveći žal i teret na duši.
“Kada su mi roditelji umrli, nastala je muka za mene. Braća i sestre su gledali svoje kuće. Ja sam bila sama u planini, čuvala sam ovce i od toga živjela. Kad sam došla u selo, ušla sam u zadrugu, spustila glavu i samo sam se stiskala, nisam imala novca. Žena koja je radila u trgovini mi je samo rekla: ‘Uzmi što ti treba, platit ćemo mi ili brat kad prođe.’ A mene je bilo sram, što ću, nemam novca. Kuća na kraju sela se srušila, tri godine sam živjela u rupi, što je ostalo od podruma kuće. Nisam imala ni kruh, nego nedjeljama, kad su lovci prolazili, donosili su mi kruh. Skupljala sam divlje jabuke i jela, tako sam živjela”, sjeća se Jelka.
Samotnjački život u planini
Slušajući je kako priča o svom životu i svojoj muci, suza kreće sama, ali i pitanje: je li moguće da je neko u 21. stoljeću imao takav život, samo desetak kilometara od autoputa Koridora 10?
Jelka je potom opisivala kako je izgledao njen samotnjački život u planini.
“Zimi mi je bilo jako teško, nema zidova, nema ničega. Novica mi je napravio neki zaklon od najlona, kao krov, ali i to je palo. Stavljala sam grančice preko toga, palila vatru ispod, snijeg se topio, a ja sam bila sama ispod. Čula sam vukove, čula sam zvijeri, nije bilo nikog da me zaštiti. Imala sam pet ovaca, ali i one su izgladnjele. Nisam imala s čim nahraniti. Čim bi svanulo, išla sam do Slavke, Novičine majke, pa kad bih vidjela da još spava, ja bih ušla u štalu gdje su bile krave. Stiskala sam se uz njih, gurala ruke pod njihove pazuhe da se malo ugrijem. Što ću, moram živjeti, a živjela sam kako mi je sudbina naložila. Ne znam je li to sudbina”, pita se starica, tražeći odgovor na pitanje zašto je život bio tako surov prema njoj.
Unatoč surovom životu, Jelka je ostala dijete, čiste duše, lijepog karaktera. Pomagala je starici Slavki, ali nije željela preseliti kod nje. Draža joj je bila rupa u planini, jer je bila njezina, dokle god je mogla izdržati. Išla je bosa, bez opanaka, cipela i čarapa, čak i po snijegu i zimi.
Novica je spasio Jelku od gladi
No, samoća i siromaštvo sve su više pritiskali Jelku, kojoj je bilo gotovo nemoguće opstati u takvim uvjetima. U to vrijeme, Novica Jović je otišao u mirovinu. Život u gradu, bez obveza, nije bio ono što je on želio u starosti. Kako kaže, nešto ga je vuklo natrag u rodno selo, pa je odlučio vratiti se u Bogoševo, odakle je osamdesetih godina prošlog stoljeća otišao, kao i mnogi mladi tada.
“Bilo mi je dosadno u gradu, supruga je umrla, djeca su imala svoje živote, a ja sam napustio sve što grad nudi i vratio se u selo. Iako je Jelka živjela oko dva kilometra od moje kuće, sama u planini, viđao sam je i nisam mogao gledati kako se muči. Kuća je ionako bila prazna, pa sam joj ponudio da živi ovdje. Sada živimo zajedno, svatko ima svoju sobu, Jelka peče kruh, a za sve drugo ja sam zadužen. Ona je bila prijateljica moje majke, tako da je doživljavam kao najrođeniju. Kada je u selo došla struja, bandere su nekako zaobišle našu mahalu, pa nemamo struju, ali ni to nije problem. Ne kajem se što sam se vratio u selo”, kaže Novica.
Novica je bukvalno spasio Jelku od gladi, hladnoće i siromaštva. Dao joj je dom i uvjete za život dostojne čovjeka. Iako u ovom selu ima još mnogo praznih kuća, nitko nije pomislio udomiti Jelku. Kada je slomila nogu, neki od njezine rodbine brinuli su o njoj u bolnici i pomagali, dok su drugi okretali glavu.
Jelka je jedva čekala da se vrati u svoje selo.
“Teško je bez majke kad ostaneš. Tu su počele sve moje muke. Otac je dogovarao da se udam u Ćukovac kod Vranja, ali svekrva je tražila da donesem krevet u miraz, a moji nisu imali novca da mi kupe, pa sam ostala neudata. Kasnije sam čuvala oca, bio je nepokretan. Teško je kad nemaš svoju obitelj, to mi je najžalije. A sada imam sve za jelo. Novica mi sve kupuje, donosi, nije prošao obrok a da mi nije pružio nešto. Samo duša neće da jede, a imam sve”, priča Jelka.
Iz ove mahale u Bogoševu puca pogled na dolinu Južne Morave, Vranje i Šar planinu u daljini, koja „štrči u nebo“.
Jelka Krstić nije ostvarila pravo na socijalnu pomoć ili bilo koju vrstu pomoći, jer je nasljednica imanja u planini koje joj je ostalo od roditelja, a koje sa svojih 80 godina nije u stanju obrađivati. Iako nepismena, Jelka je sačuvala zdrav sustav vrijednosti.
Jelkina sudbina svjedoči ljudima da čovjek može biti snažan, unatoč nevoljama koje ga snađu.
U međuvremenu Jelku je javnost ponovno izgubila iz vida, pa nije poznato gdje je danas i je li još uvijek živa.
