Neka arheološka otkrića snažno podupiru Bibliju – događaje i mjesta iz nje. U ovom članku donosimo najveća otkrića koji dokazuju istinitost biblijskih zapisa.
Od kad Biblija postoji, postoje i biblijski skeptici. Kako ateizam u današnje doba nastavlja rasti kroz političku i društvenu moć, sve je popularnija tvrdnja da je Biblija lažna ili da su opisani događaji čisto metaforički.
Iako biblijski skeptici nastoje proširiti ovo gledište, muškarci i žene koji su posvetili svoje živote razumijevanju prošlosti, i dalje pronalaze arheološke dokaze koji upućuju na istinitost Biblije. Od natpisa do statua, količina dokaza koji podupiru Bibliju sve više se nastavlja gomilati. Iako su svi dokazi važni, neki se ističu zbog biblijske važnosti, kao i zbog javnosti.
Koja arheološka otkrića najsnažnije podupiru istinitost Biblije?
Starost Kristovog groba
Bazilika Svetog groba nalazi se u starom gradu Jeruzalema, a godišnje ga posjeti na milijune kršćana. Razlog tom hodočašću jest da je mjesto Svetog groba već odavno identificirano kao mjesto gdje je Isus umro i pokopan.
U jednom je dijelu crkve mjesto za koje se vjeruje da je Golgota. U drugom, ispod Edicule, ono za što se vjeruje da je grob samoga Krista.
Položaj Kristova groba odavno je tema rasprave, a skeptici su više puta ustvrdili da Sveti grob ne bi mogao biti stvarni položaj Isusova groba. Glavni argument za to kaže da prethodno datiranje Edicule nije starije od 11. stoljeća. S obzirom da je Sveti grob više puta kroz povijest rušen i ponovno građen, većina ljudi priznaje da je stvarna lokacija Kristova groba izgubljena, piše Beliefnet.
Ipak, navodni Kristov grob otvoren je po prvi puta 2016. godine nakon obnove dijela Edicule. Kada su uzorci stvarnog ukopnog ležaja i uzorak mramorne ploče bili datirani, istraživači su se iznenadili. Uzorci datiraju iz 345. godine, istog vremena kad je Konstantin prvi puta službeno priznao Kristovu grobnicu. Stoga se pretpostavlja da bi Sveti grob moglo biti stvarno Kristovo ukopno mjesto.
Počasni pokop raspetoga čovjeka
Biblijski skeptici nastoje opovrgnuti uskrsnuće, a jedan od njihovih argumenata glasi da je raspeće bilo rezervirano za ozbiljne kriminalce. Kao takve, nesretne duše koje su tako pretrpjele smrt ne bi imale počasni ukop. Umjesto toga, njihova bi tijela bila hrana zvijerima, bačena u plitku jamu rezerviranu za pogubljene kriminalce ili ostavljena da strule na križu kao upozorenje svima koji su ih vidjeli.
To bi značilo da Isus nije bio položen u grob, a priča o otkotrljanom kamenu nemoguća. Međutim, otkriće drevne grobnice pokazuje da ova teorija ne stoji.
Kako bi sačuvali prostor, kosti drevnih židovskih mrtvaca držali su se u kamenim sanducima poznatim kao kosturnice. Koristile su se ako bi femur bio visok kao lubanja i širok kao zdjelica umrle osobe. Sve bi kosti bile pohranjene u kosturnici.
Kosturnice su zauzimale mnogo manje prostora od ljesova ili pojedinačnih grobnica, stoga se dopuštalo da obiteljske generacije budu pokopane zajedno.
Tijekom iskopavanja jednog takvog grobnog mjesta otkrivena je kosturnica koja datira otprilike stotinu godina prije Isusova rođenja. Među kostima u kosturnici bila je kost lijeve pete mrtve osobe.
Kroz kost je bio proboden čavao od sedam inča s fragmentima maslinovog drveta. Čovjek je bio pogubljen raspećem, ali je ipak bio dostojanstveno sahranjen sa svojom obitelji. Baš kao što Biblija tvrdi, raspeti ljudi su mogli biti pokopani u obiteljskim grobnicama.
Pečat proroka Izaije
Izaija je jedan od najpoznatijih proroka u Bibliji. Njegov rad, međutim, dugo je bio podvrgnut intenzivnom proučavanju. Prevladavajuće znanstvene teorije tvrde da su Izaijinu knjigu napisala barem dva čovjeka, možda tri, od kojih su svi koristili ime poznatog proroka. Drugi akademici tvrde da su Izaijinu knjigu napisali mnogi ljudi i da su proročanstva u njoj napisana nakon što su se „proročanstva“ dogodila.
Otkriće iz 2015. g. opovrgnulo je te teorije koje tvrde da Izaija nikad nije postojao. Arheolozi koji su radili u Izraelu otkrili su bulu, glineni pečat, koji je pripadao kralju Ezekiji. Desetak metara dalje bila je još jedna bula. Ova je nosila ime „Izaija“.
Izaija iz Biblije bio je Hezekijin savjetnik krajem 8. i početkom 7. stoljeća prije Krista. Stoga ne bi bilo nikakvo iznenađenje da je sudbina tih dvojice bila ista čak i do smrti. Što je još uzbudljivije, iza imena „Izaija“ nalazi se hebrejsko slovo „nvy“. Pretežna teorija kaže da iza „nvy“ slijedi hebrejsko slovo aleph. Ako je to istina, pečat bi se preveo „Prorok Izaija“.
Kupalište Siloam
Jedno od brojnih čuda opisanih u Evanđelju po Ivanu opisuje kako je Isus izliječio čovjeka koji je rođen slijep. „[Isus] pljune na zemlju te od pljuvačke načini kal i namaza kal na slijepčeve oči. I reče mu: ‘Idi, operi se u kupalištu Siloamu!’ (što je u prijevodu Poslan). Tada ode i opere se pa dođe gledajući“ (Ivan 9,6-7).
Biblijski skeptici i kritičari su tvrdili da je ova epizoda, kao i mnoga druga izvješća o Kristovim čudima, čista fikcija. Ipak, otkriće Siloamskog kupališta teško podržava tu teoriju. Inženjeri su se 2004. godine spotakli na ritualni bazen iz prvog stoljeća, kada su radili u blizini usta Hezekijinog tunela.
Istražitelji su pronašli novčiće u gipsu bazena koji datiraju iz doba Isusovog života i smrti. Do 2005. godine arheolozi su se nesumnjivo složili da je to Siloamski bazen.
Cilindar Kira Velikog
Općenito gledano, što je starija tvrdnja teže je pronaći dokaze koji ju podržavaju. To se osobito odnosi na arheologiju usredotočenu na Stari zavjet. Međutim, izazov dokazivanja Starog zavjeta nije zaustavio arheologe da traže odgovore na drevna pitanja. Također ih nije spriječilo da pronađu odgovore.
Knjiga o Ezri i 2. Ljetopisa obje govore da je perzijski Kir Veliki dopustio prognanim Židovima u Babilonu da se vrate u Izrael nakon što je osvojio Babilon. Ta neobično tolerantna politika desetljećima je podizala pitanja o tome je li Kir Veliki zaista to dopustio ili je to bila fiktivna epizoda.
Međutim, glineni cilindar od devet inča iz 539. g. ne samo da opisuje Kirovu pobjedu nad Babilonom, već i njegovu neočekivanu odluku da se dopusti babilonskim zarobljenicima povratak u njihove vlastite domove i obnovu njihovih hramova.
Natpis Tel Dan
Natpisi su upravo najuzbudljivije stvari koje arheolozi mogu naći. Što se tiče natpisa, otkriće na Tel Danu 1993. zapalilo je svijet. Kamena stela iz 9. stoljeća prije Krista otkrivena u Tel Danu donijela je prve dokaze pronađene izvan Biblije u vezi postojanja kralja Davida. Na natpis je urezan aramejski kralj koji je tvrdio da je porazio dva južnjačka susjeda, „kralja Izraela“ i „kralja Davidove kuće“.
Biblijski učenjaci i arheolozi bili su oduševljeni ovim otkrićem. Stela, nažalost, nije uspjela sačuvati stvarna imena kraljeva koji su sudjelovali u ovom ratu, ali većina znanstvenika vjeruje da se natpis odnosi na poraz izraelskog Jehorama i judejskog Ahazje od strane Hazaela iz Damaska.
Bilo je i uvijek će biti onih koji vjeruju da je Biblija fiktivna, ali napredna arheologija vodi muškarce i žene da iskapaju sve veći broj dokaza koji podupiru biblijske događaje. Od malih natpisa do otkrića čitavih gradova, biblijska arheologija iznova otkriva dokaze da je Biblija više od moralne priče. Jednostavno je povijesna činjenica koja se čuva ne samo na stranicama papira i tinte, nego i u grobnicama, ruševinama i plodnom tlu Svete zemlje.
Postoje i brojna druga arheološka otkrića koja potvrđuju istinitost Biblije, no ova su definitivno najsnažnija.
