Svaki vikend pomažem u jednom centru za odmor, namijenjenom djeci s posebnim potrebama, među kojima je mnogo djece s autizmom.
Kada pitam ljude što su naučili od ljudi s autizmom, čak i neki veoma suosjećajni skrbnici kažu stvari poput: “Pa, uče me da budem strpljiv” ili “da se mogu osloniti na Boga za snagu koja mi je potrebna da se s njima nosim.” Ovo su dobre i stvarne pouke, ali želim konkretno odgovoriti na pitanje. Što nas autisti zapravo uče? Nabrojati ću pet stvari koje su mi djeca s autizmom pokazala o kršćanskom životu.
- Usredotočiti se na glas koji je najvažniji.
Ovu rečenicu ste u stanju pročitati zato što vaš mozak ignorira većinu zvukova u vašoj okolini. To je nevjerojatna sposobnost koju mnoga djeca, poput jedne 10-godišnje autistične djevojčice, ne posjeduju. Njezin mozak ne može lako filtrirati buku, tako da ona čuje zvuk klimatizacijskog uređaja, automobile vani u vožnji, otkucaj sata… Možete li zamisliti kako se usredotočiti na nešto usred sve ove buke? Pored njezinog autizma, Bog joj je dao sposobnost da nauči kako ipak filtrirati i usredotočiti se na glasove koje treba čuti.
Zaista se ovome divim i trebao bih imitirati njezine napore u koncentraciji. Unatoč sposobnosti mog mozga u filtriranju zvukova, mislim da je nevjerojatno teško čuti Božji glas. Prečesto se Njegov glas ipak izgubi zbog buke mojih misli i tjeskoba. Tek kada, poput ovog djeteta s autizmom, naučimo slušati njegove milostive riječi, možemo mu biti poslušni i vjerni.
- Gledati na život kroz prizmu Božje riječi.
U New York Timesu, Ron Suskind je pisala o svom sinu Owenu, koji ima enciklopedijsko pamćenje za Disney filmove. Owen koristi ove filmove za razumijevanje i komuniciranje sa svijetom oko sebe. Kad pokazuje strah, Owen se ponaša poput štakora iz crtanog filma Ratatouille. Kad pokazuje snagu, ponaša se kao Gaston iz Ljepotice i zvijeri. Za Owena stvarni svijet nema smisla, ali zato svijet kojeg definira Disney, ima smisla.
Na sličan način, svijet u kojem živimo nema smisla ako ga ne promatramo kroz prizmu onoga što nam je Bog dao u svojoj riječi. Poput Owena i njegovih Disney priča, moramo dopustiti biblijskoj priči da objasni naše živote i usmjeri nas kako da po njoj živimo. Neka autistična djeca, poput Owena, vide život kroz tekst. Mi bismo trebali također.
- Disciplinirati se u podsjećanju na Božju nepromjenjivu ljubav.
Poznajem jednog malenog dječaka čiji je autizam izražen kroz ekstremnu osjetljivost na bilo kakve promjene. U svijetu koji je dosljedno nedosljedan, njemu odgovaraju poznate rutine i rasporedi. On inzistira na tome da auto bude parkiran na određeni način, da korpa za rublje bude na svom mjestu, i da se poslovi obavljaju uvijek po istom redoslijedu. Prvo četkica za zube, zatim tuš, potom odjeća.
Takvo ponavljanje može biti jako teško za njegovu obitelj kojoj smo na usluzi. No, ovaj mali dječak mi je pomogao da vidim snagu u disciplini koja mu je potrebna kako bi stvorio red u svom svijetu. Poput njega, moram uspostaviti rutine koje će mi pomoći zapamtiti Božju nepromjenjivu ljubav za mene. Ovaj dječak se osjeća sigurnim unutar ograničenja svog rasporeda. I mi ćemo se tako osjećati kada se ograničimo na rasporede koji nas podsjećaju na nepovratnu slobodu koju imamo u Isusu.
- Jasno govoriti istinu u ljubavi.
Volim jednog malenog dječaka kojeg redovito viđam, a koji je vrlo precizan u tome kako obrađuje jezik. Njegov se autizam izražava na način da govori ono što ima i takvo značenje – doslovno! – očekujući da ću i ja govoriti s tom istom razinom preciznosti. Ako zaboravi reći “molim” kada nešto traži, a ja mu kažem da koristi magične riječi, on će odgovoriti sa “abrakadabra!”, zato što “molim” nije magična riječ. Ako mu kažem da “ne tučemo svoje prijatelje”, on misli da je u redu tući nepoznate ljude.
Bog nas je sve pozvao da govorimo istinu u ljubavi, ali mi to tako rijetko radimo. Koristimo grube i nedostojne riječi zato što ne razumijemo da naše riječi imaju moć povrijediti i iscijeliti. Ne prakticiramo izravnu komunikaciju kao što to radi moj mladi prijatelj. Želim biti poput njega! I na taj način mu se pridružiti u jasnom prikazivanju našeg Boga, koji je održao svoju riječ kada je dao svoju Riječ kako bi otkupio i obnovio svijet.
- Stalno se odmarati u Božjoj milosti.
Tu je skupina mladih autističnih ljudi koji redovno dolaze u Jill’s House. Dok se njihov autizam izražava jedinstveno u svakom od njih, svi oni rade toliko mnogo društvenih pogrešaka – toliko promašaja, toliko čestih slučajnih uvreda drugih ljudi – da ciklus milosti postaje stečena navika. Jedno dijete će nakon vikenda odmora dočekati svoju majku riječima: “Mama, ti si još uvijek debela.” On se uvijek u vezi toga osjeća grozno, ali je zato naučio brzo zatražiti oprost. Njegova mama je brza da mu ponudi oprost, a on je brz da ga prihvati.
Za većinu od nas, ciklus milosti je mnogo duži. Mrzimo kad nam se kaže da smo pogriješili. Trudimo se obraniti. Krivimo druge ljude i pokušavamo opravdati naše ponašanje. Ciklus može potrajati godinama, a tako ne bi trebalo biti. To su ti trenuci u kojima trebam poniznosti koju ima ova skupina mladih ljudi. Oni se oslanjaju na milost, jer znaju da im je potrebna i vjeruju da im je uvijek na raspolaganju. A isto vrijedi i za nas. Dakle, budite poput njih i prakticirajte brzo opraštanje.
Bog me je blagoslovio s ovim radom kojeg mi je dao, zbog svega što sam stekao kroz ove mlade živote. Pridružite mi se! Kada provodite vrijeme s djecom -i sa i bez invaliditeta, vidjeti ćete njihove jedinstvene potrebe i darove. U našoj američkoj kulturi, lako je vidjeti potrebe djece s teškoćama u razvoju, kao što su autizam, ali mnogo teže je vidjeti darove. No, Bog je rekao da je darove stvorio da ga odražavaju! Zato, uzmite vremena da biste vidjeli i istinski cijenili darove koje nam je Bog dao, i slavite te živote koji su stvoreni za Njegovu slavu i za naše dobro.
Autor: Cameron Doolittle; Prijevod: Vesna L.
