Ako želiš da te Bog upotrijebi, On će te provesti kroz mnogobrojna iskustva koja tebi nisu osobno namijenjena.
Ona su tu da te učine korisnim u Njegovim rukama, i osposobe da shvatiš što se događa u životu drugih ljudi. Zbog toga se nikad nećeš iznenaditi što te snalazi.
Kažeš: ”Pa ja s tom osobom ne mogu izaći na kraj!” A zašto ne bi mogao? Bog ti je dao dostatne prilike da naučiš od Njega glede te teškoće; ali ti to nisi htio, niti si mario za pouku, jer ti se činilo ludim na to trošiti svoje vrijeme.
Kristove patnje nisu bile patnje običnih ljudi. Trpio je ”prema Božjoj volji” (1. Petrova 4,19), imajući drukčije gledište na patnje od našeg. Jedino kroz naš odnos s Isusom Kristom možemo shvatiti što Bog namjerava kad s nama saobraća.
Ali što se tiče patnji, dio je kršćanske kulture da želimo znati unaprijed Božju namjeru. U povijesti se kršćanske Crkve nastojalo izbjeći poistovjećivanje s Kristovom patnjama. Ljudi su nastojali izvršavati Božje odredbe nekakvim svojim prečacom. Ali Božji put je uvijek put patnji, put ”duge ceste do doma”.
Jesmo li sudionici u Kristovim patnjama? Jesmo li spremni da Bog izbriše neke osobne ambicije? Jesmo li spremni da Bog uništi naše pojedinačne odluke kad ih nadnaravno preobrazi?
To bi značilo da ne znamo zašto nas Bog vodi tim putem, jer bi nas spoznaja toga učinila duhovno oholima. Nikad ne shvaćamo zašto nas Bog kroz to provodi. Prolazimo kroz to s više ili manje razumijevanja.
Zatim odjednom dolazimo do mjesto prosvjetljenja i shvaćamo: ”Bog me je ojačao, a da to nisam ni znao!”
Autor: Oswald Chambers
