Među svim grijesima koje čovjek može počiniti, Isus spominje jedan koji je – za razliku od ubojstva, preljuba ili čak sotonizma – neoprostiv.
Ovaj teološki uznemirujući pojam često budi strah kod vjernika koji se pitaju: „Jesam li to ja počinio?“ No istina je i dublja – i zapravo, mnogo utješnija nego što se čini na prvi pogled.
U svojoj službi na zemlji, Isus je činio čuda: vraćao vid slijepima, zdravlje bolesnima, a riječ nijemima. No unatoč svemu dobrom što je činio, vjerski vođe tog vremena – osobito farizeji – optuživali su ga da svoje čudo vrši pomoću đavla, konkretno: po suradnji s Beelzebubom, “princem demona”.
Na to im Isus odgovara da svaki grijeh može biti oprošten – osim hule na Duha Svetoga.
Što to znači?
Blasfemija, ili hula, nije samo loša šala na račun Boga. To je svjesno i trajno odbacivanje djelovanja Duha Svetoga, čak i kada je jasno očitovano. To se ne događa slučajno. Ne možeš viknuti nešto u ljutnji i biti vječno izgubljen. Ovo je čin tvrdokornog srca koje vidi Božje djelovanje – i umjesto da ga prizna – naziva ga demonskim. To je duboka duhovna sljepoća, protiv koje ni sam Bog više ne djeluje jer osoba više ne želi vidjeti.
Ovaj čin nije samo riječ – to je stanje srca. Biblija, kroz primjere kao što je faraon, govori o ljudima koji su opetovano odbacivali istinu i na kraju ih je Bog „prepustio njihovim požudama“, tj. dopustio da idu svojim putem – što vodi uništenju.
Ali ovdje je utjeha: Ako se pitaš jesi li počinio neoprostivi grijeh – nisi. Osobe koje su doista krute prema Duhu više nemaju ni želju za traženjem oprosta. Sam osjećaj krivnje i potraga za istinom dokaz su da Duh Sveti još djeluje u tebi.
Dakle, neoprostivi grijeh nije trenutni ispad – to je stalno, svjesno i trajno odbijanje Duha Svetoga i njegovog poziva na pokajanje. Tko ga uporno odbija – odbacuje i jedini izvor oprosta.
Ali sve dok Duh Sveti djeluje u tebi – ima nade.
