Dati zadovoljavajući odgovor na taj problem nužno je teška zadaća. Kada su relativno slobodni od patnje i mogu zastupati realno i objektivno mišljenje o tome, ljudi traže racionalna objašnjenja, koja zadovoljavaju njihov intelekt.
Ako su, s druge strane, iskusili patnju, trenutno trpe duševne ili tjelesne boli, ili se osjećaju u znatnoj mjeri zlostavljani, racionalna objašnjenja jedva da dostaju. Oni traže odgovore koji neće zadovoljiti samo njihov um, već i srca – odgovore koji će im ublažiti bol, ojačati vjeru i dati im nadu, snagu i hrabrost da izdrže.
Dopustite mi da ovo pojasnim. Uzmimo da ste roditelji dvanaestogodišnje djevojčice, kojoj su ustanovili urođenu manu kralježnice. Liječnici vam saopćavaju da vašoj kćeri predstoji dugi niz složenih transpantacija kostiju, čime bi se ojačala i ispravno oblikovala kralježnica. Ako se vaša kći ne podvrgne operacijama sada, za nekoliko će godina biti prekasno i imat će za posljedicu teško i bolno iskrivljenje kralježnice. Pitanje je: treba li ići na operaciju ili ne? Tu odluku ne možemo prepustiti djevojčici, ona je premlada da bi razumjela sve s time povezane probleme i shvatila posljedice. Kao roditelji, konačnu ćete odluku morati donijeti vi. Što ćete joj reći?
Nesumnjivo ćete joj ponajprije objasniti medicinske razloge za nužnost operacija na njoj razumljiv : način i pokazati joj zašto nema drugog načina izlječenja. Bit ćete iskreni i reći joj da će to biti bolno iako kirurzi imaju dobre namjere i vrlo su kompetentni. I reći ćete joj kako će krajnji rezultat biti tako dobar da će se radovati operacijama. Drugim riječima: bit će vam jako važno intelektualno pripremiti svoju kćer za tu torturu.
Problem je u tome što vaša kći trenutno ne osjeća velike bolove, a kada se podvrgne liječenju, trpjet će strašne bolove: svaki put kada se probudi nakon jedne od mnogih operacija na koje je pristala, pa čak i mjesecima nakon toga. Što ćete odgovoriti kada vas jecajući upita: “Zašto ste dopustili da trpim tako velike bolove?” Čisto intelektualna objašnjenja teško da će dostajati. Morate je uvjeriti u svoju ljubav, dati joj da osjeti vašu podršku u patnji i prenijeti joj nadu da će se sve dobro svršiti. U međuvremenu ćete sve uložiti u jačanje njezina pouzdanja u vas, vašu ljubav i vašu mudrost, kao i pouzdanja u liječnike. Jer ako izgubi to pouzdanje, njezina će borba protiv boli biti mnogo teža, a mogla bi je i izgubiti. Isto je i s nama odraslima kada smo suočeni najprije s intelektualnim problemom, a onda sa samim iskustvom patnje. Tada trebamo više od jedne vrste odgovora. No počnimo s intelektualnim problemom.
Intelektualni problem
Radi se zapravo o dvojakom problemu, jer se patnja svodi na dva logički različita razloga (iako su u praksi ta dva uzroka ponekad nedjeljivo povezana). Jedan je uzrok zlo za koje je čovjek sam neposredno odgovoran, tj. gospodarska, politička i društvena nepravda, kao i izrabljivanje, agresija, mučenje, ubojstvo, silovanje, zlostavljanje djece, brakolomstvo, izdaja, ropstvo, genocid, ratovi i slično, a onda i ostale nepravde koje možda nisu tako dojmljive, ali ipak uzrokuju većinu bijede u našem svijetu: bolne i razorne stvari koje si međusobno činimo. Obično to nazivamo problemom zla.
Drugi uzrok patnje su prirodne katastrofe: potresi, vulkanske erupcije, plimni valovi, poplave, odroni, lavine, UV-zračenje, suše, snijet, glad, epidemije i pošasti (npr. skakavci ili komarci malaričari). Za te patnje čovjek nije neposredno odgovoran (iako posredno pridonosi mnogima tako što na neodgovoran način uništava ekosustav). U tu vrstu patnje spadaju i urođene mane, bolesti koje razaraju osobnost, za koje čovjek također nije neposredno odgovoran (iako nekima može posredno i neposredno pridonijeti). Obično to nazivamo problemom boli.
Bilo da potječe iz jednoga ili drugog uzroka, patnja uvijek stavlja na veliku kušnju vjeru u Boga. Problem boli govori: kako možemo vjerovati da je svijet u kojemu ima toliko prirodnih katastrofa stvorio svemoćan i sveznajući, osobni Bog pun ljubavi? Problem zla nadodaje: kako možemo činjenicu da ima toliko mnogo zla i da ono i dalje postoji spojiti s postojanjem svemoćnoga i svetog Boga, kojemu je navodno stalo do pravde? Intelektualni problem je sigurno ozbiljan i bilo bi glupo osporavati ga ili samo omalovažavati.
Rješenje koje samo pogoršava stvari
Postoji jednostavan način kako se odmah riješiti intelektualnog problema: ateisti će zanijekati postojanje Boga! Onda nema nikakvog problema s objašnjenjem zla i patnje. Jer ako nema inteligentnog stvoritelja, moramo pretpostaviti da su naš svijet i nas same stvorile besmislene, neosobne sile, koje su nesvjesno proizvele nesvjesnu materiju i dalje je razvile. Nakon milijuna godina proizvoljnih mutacija ta je materija bez duha stvorila inteligentne glave, koje mogu protestirati protiv patnje. No to se dogodilo slučajno, bez ikakve namjere materije. I nakon što je to postigla, materija nije bila svjesna svoga djela. Samo je nastavila tim putem bez razmišljanja i plana, bez konačnog cilja pred sobom i potpuno ravnodušna prema rezultatu, bio on dobar ili loš, intelektualno prihvatljiv ili neprihvatljiv. Uz tu pretpostavku nije uopće teško objasniti postojanje dobra i zla. Što bismo mogli drugo očekivati od tog besmislenog procesa nego ogromnu količinu patnje na svakom koraku? (Pritom se ipak javlja nepremostiva teškoća kako objasniti rafinirani i promišljeni plan, kao i genijalnu ljepotu koju možemo promatrati u cijelom svemiru).
Ateizam tako rješava intelektualni problem patnje, ali se ne rješava same patnje, niti nam pomaže da je podnesemo. Štoviše, bol može učiniti još mnogo nepodnošljivijom. Jer ako postoji osobni Bog koji nas je stvorio, onda postoji i dobar razlog za vjeru da patnja nije samo razorna i u konačnici besmislena, nego je Bog može iskoristiti za naš vječni blagoslov. Argumentacija za ovaj zaključak je shvatljivo jednostavna. Za djecu, koju donesu na svijet, roditelji obično preuzimaju moralnu odgovornost. Oni vole svoju djecu i žele im najbolje. Osim toga, zanimanje za vlastitu djecu roditeljima je prirođeno. Stoga je krajnje nevjerojatno da bi Bog, koji je stvorio ljude i u srca im usadio to zanimanje, bio potpuno ravnodušan prema svojim stvorenjima, ne preuzimajući nikakvu moralnu odgovornost za njih (Luka 11,13). U tome leži dobar razlog za nadu. A kada su ljudi neposredno izloženi patnji i nepravdi, ta je nada često jedino što ih može utješiti, pružiti im potporu i tako im pomoći da podnesu patnju. U takvim okolnostima Biblija govori:
Ali ne samo ono, već i mi koji imamo prvine Duha: i mi sami u sebi uzdišemo iščekujući posinjenje – otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni. No nada koja se vidi nije nada; jer što tko gleda, kako da se tome i nada? Ali ako se nadamo onome što ne gledamo, tada to strpljivo iščekujemo (Rimljanima 8,23-25).
Ateizam, međutim, potpuno oduzima takvu nadu. On opterećuje ljude u njihovoj boli, povrijeđenosti ili žalosti, a da ne pruža emocionalnu ili duhovnu utjehu dok im um mora trpjeti tiranski besmisao besciljne i beznadne patnje što su je prouzročile besmislene i bezdušne sile, koje nažalost njima vladaju.
Uzmimo 33-godišnju majku, čijega je muža nedavno ubila mafija, a utvrđen joj je rak u zadnjem : 31 stadiju. Što bi joj rekao ateist? Njezin osjećaj za pravdu pogažen je smrću njezina muža. Ako je ateist iskren, mora joj reći da osjećaj za pravdu nije nikakvo jamstvo da na svijetu i u svemiru postoji ikakva objektivna pravda. Njezin muž nije doživio pravdu u ovome životu, a neće je iskusiti ni u budućem jer, konačno, ne postoji nikakav budući život ni Bog koji se u konačnici brine za pravdu. Nada u pravdu za toga se čovjeka pokazala ispraznim snom. A što se tiče žene, ateist mora reći da za njezino postojanje nikada nije bilo stvarnog razloga. Isto tako ne postoji ni cilj za njezin kratki život, kojemu bi se mogla radovati. Njezina patnja i bol sasvim su besmisleni. Zato nema ni nade. Ateisti su, kako to Biblija izražava, bez Boga, bez Krista i bez nade na ovome svijetu (Efežanima 2,12).
Ateističko rješenje problema zla i patnje sve još pogoršava. Emocionalno, moralno i intelektualno gledano, to je rješenje jednostavno destruktivno. Postoje i drugi pokušaji rješavanja toga problema koji se ne oslanjaju niti na ateizam niti na sliku koju o Bogu dobivamo u Bibliji. Najrašireniji je pokušaj koji priznaje da je Bog apsolutno dobar, ali dovodi u pitanje njegovu moć. To “rješenje” nije nikakvo stvarno rješenje jer opet rješava intelektualni problem do određenog stupnja, ali ne nudi, baš kao ni ateizam, nikoga tko bi nam mogao pomoći da podnesemo patnju.
To nas dovodi do ključnog pitanja: postoji li uopće razlog za pretpostavku da je patnja bilo kojeg: podrijetla nespojiva s postojanjem svemoćnoga i sveznajućeg stvoritelja punog ljubavi? Stvoritelja koji je, unatoč svoj patnji koju dopušta, vjeran svojim stvorenjima i za nas ima divnu budućnost – ako je želimo primiti – i može iskoristiti patnju da bi nas pripremio za našu budućnost?
Odgovor na problem zla
Počnimo s problemom zla, budući da je zlo koje su ljudi nanijeli jedni drugima odgovorno za daleko više patnje nego prirodne katastrofe. Promotrimo ovo stoljeće. Milijuni poginuli u prirodnim katastrofama manjina su u usporedbi s milijardama koje su pobijene u dva svjetska rata i drugim bezbrojnim ratovima. Bilo to zbog desnih ili lijevih ekstremnih diktatora, Hitlera ili Staljina, Pola Pota i indonezijske vlade, religioznih ili političkih progona, mafije ili terorističkih skupina, planiranog nasilja u Hirošimi i Nagasakiju ili nečovječnih strahota u Jugoslaviji i Ruandi. Ili možda zbog demokratskih država, koje potiču svoje gospodarstvo proizvodnjom oružja i prodaju ga vladama koje njime ugnjetavaju druge i ne obaziru se na ljudska prava, kao i industrijalaca, koji zarađuju milijune proizvodnjom pješačkih mina koje prodaju Afganistanu i Angoli, gdje zbog toga tisuće nevinih ljudi ostaju bez nogu, uključujući i djecu. Zatim u obliku izrabljivanja zemalja u razvoju od industrijskih nacija, kao i zbog korupcije u Trećem svijetu, pri čemu diktatori trpaju u svoje džepove milijune dolara od međunarodne pomoći, prepuštajući svoj narod bijedi i siromaštvu. U usporedbi s : 33 tim namjerno nanesenim zlima prirodna katastrofa poput erupcije vulkana izgleda gotovo nevino.
Razumljiva reakcija ljudi na tu beskrajnu poplavu zla je pitanje: “Zar Bog ne bi morao biti zainteresiran za pravdu? Zar Bog nije svemoćan? Zašto Bog, ako postoji, ne okonča sve to zlo?” Biblija kaže da će Bog jednoga dana sigurno stati na kraj zlu: Jer je odredio Dan u koji će pravedno suditi svemu svijetu po čovjeku kojega je odredio i svima dao jamstvo uskrisivši ga od mrtvih (Djela 17,31).
“Ali koja korist od tog obećanja da će Bog jednom, u dalekoj budućnosti, na svršetku svijeta, okončati zlo?” pitaju se mnogi. “Ako zaista postoji Bog, zašto se ne umiješa već sada i ne uništi sve zle i loše ljude ili ih onemogući? Pa navodno je svemoćan!
On bi to mogao učiniti – pa zašto onda ne čini?” On bi to sigurno mogao učiniti, a sigurno i čini u nekim teškim slučajevima. Biblija izvještava o tome da je Bog jednom u prošlosti izbrisao cijelo čovječanstvo (izuzev osmero ljudi) u potopu (Postanak 6-8), što će na koncu još jednom učiniti, doduše ne pomoću vode, već – kako čitamo u biblijskom opisu (2. Petrova 3) – pomoću atomske fuzije.1 Sličan su primjer Sodoma i Gomora. Kada su tamošnji nemoral i posljedične bolesti postali nepodnošljivi, Bog se poslužio prirodnim uzrocima da spali oba grada i na taj način okadi cijeli kraj (Postanak 19).
Problem samovoljnog suda
Postoji jedan problem koji Biblija i sama izričito spominje u vezi sa Sodomom i Gomorom. Kada grubi grijeh i zloća inficiraju cijelo društvo, kako može pravedan Bog uništiti relativno nevine zajedno s ekstremno krivima? U slučaju maloga grada poput Sodome bilo je relativno lako osigurati da mali broj relativno nevinih ljudi izbjegne sveopće uništenje. No ponekad cijelu naciju ili cijele zemlje ili dijelove svijeta pogodi teško zlo; tada milijuni ljudi u različitoj mjeri osjećaju posljedice strašnih i bahatih postupaka svojih vladara. Učiteljima se nameće obaveza da u umove svojih učenika ucijepe rasni fašizam, kao i mržnju prema manjinama (kao u Hitlerovo vrijeme u Njemačkoj) ili bezbožni ateizam (kao u marksističkim zemljama). Putem lažnog patriotizma ljudi su prisiljeni sudjelovati u strašnim, ideološkim ratovima za proširenje područja nad kojim vladaju. Bez obzira na to što sami poznaju kao istinu, na sveučilišne se profesore vrši pritisak da nanovo tumače svjetsku povijest (a ponekad i znanost) u skladu s režimskom politikom. Kako bi pravedan Bog u takvom slučaju mogao uništiti cijele narode, a da istovremeno ne usmrti masu relativno nevinih (ali ne i bezgrešnih) ljudi zajedno s krivima?
“Upravo u tome je bit problema,” reći će netko. “Ako je Bog sveznajuć i svemoćan, onda bi mogao napraviti individualni izbor: uništiti zle ljude, a dobre poštedjeti. Zašto to ne učini?”
Uzmimo da će se tako nešto dogoditi. Pretpostavimo da će se Bog danas umiješati i bez iznimke: uništiti sve zle i grešne ljude u cijelom svijetu. Gdje bi, po pravdi, trebao stati? Koliko bi ljudi preostalo? Gdje bi potegnuo granicu između dobrih i zlih ljudi? I tko su uopće zli, a tko dobri? “Riješimo se kapitalista,” rekli su komunisti, “i imat ćemo dobar svijet s dobrim ljudima.” Kapitalisti, naravno, govore suprotno. Spušteno na osobnu razinu: što bi nam Bog morao reći?
Ima i drugih pitanja. Zamislimo dvojicu ljudi, oba sebična i okrutna, sklona srdžbi, nasilju, lažima i prevarama. Jedan je običan građanin bez mnogo moći, ali njegovo loše ponašanje zagorčava život njegovoj ženi, razara brak, a djeci nanosi možda čak nepopravljivu psihičku štetu. Drugi je čovjek diktator u svojoj zemlji. Raspolaže ogromnom moći i zato njegovo zlo ponašanje dovodi do patnje i smrti tisuća ljudi. Što bi prvi čovjek učinio kada bi imao istu moć kao i drugi? Koji je od dvojice u srcu gori?
Po Bibliji, Božji sud o nama kao pojedincima glasi da smo u stvarnosti svi griješili – Vi, ja i svatko drugi. Sudeći po Božjim apsolutnim mjerilima svi smo loši, ne svi u istoj mjeri, ali ipak do izvjesnog stupnja. Nitko od nas nije bez krivnje (Rimljanima 3,10- 20.23). No Bog nije samo pravedan, već i suosjećajan i milosrdan. Ljudi iz antičkoga grada Ninive, osobito vladari, bili su poznati po okrutnosti. Da bi povećali imperij, prognali su pokorene narode. Zato im je Bog zaprijetio uništenjem. No bio je spreman odgoditi dan izvršenja kako bi imali priliku obratiti se. Čak je i kudio izraelskog proroka Jonu jer je ustrajao na trenutnom uništenju (Jona 1,1; 3,1 – 4,11).
Novi zavjet sličnim razlozima objašnjava zašto je Bog spreman čekati, kako nam se čini, dugo vremena prije nego što dokrajči svijet i potpuno uništi zlo: Ne kasni Gospodin s obećanjem, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv s nama: jer ne želi da tko propadne, nego da svi k pokajanju pristupe. Doći će … Dan Gospodinov (dan suda) … (2. Petrova 3,8-10). “Ali ako će nas Bog sve okriviti da smo zli i grešni -,” reći će netko, “končano, on nas je stvorio. Zašto nas nije stvorio takvima da uopće ne griješimo i ne činimo zlo?”
Čast što smo ljudi i cijena toga
Sigurno je to mogao učiniti, no to bi značilo da bi nas lišio svake vrste slobodne volje i stvarne slobode odlučivanja. U tom slučaju ne bismo bili odgovorna ljudska bića, već čovjekoliki, kompjutorski upravljani roboti. Ne poznajem nijednoga čovjeka koji bi radije bio robot. Da bismo bili uistinu moralna bića, moramo biti sposobni razumjeti razliku između dobra i zla i onda slobodno odlučiti hoćemo li činiti dobro ili zlo.
Računalo može pohraniti ogromno “znanje”, ali niti što razumije od toga “znanja”, niti može donijeti moralnu odluku. Kompjutor može raditi samo ono za što je programiran. Ako donese pogrešnu odluku ili se pokvari, ne možemo ga za to okriviti. On nije za to odgovoran. Ne osjeća se odgovornim. Niti razumije što je krivnja uopće, niti zna kako se osjeća čovjek koji je kriv. Ne može ni reći kako se osjeća kao kompjutor, a kamoli kao kriv (ili sretan) kompjutor. Stvoritelj nije – kao što svi možemo primijetiti – na takav način programirao ljude. Oni mogu slobodno odlučivati i obično su na to ponosni. Kada čovjek, primjerice, odluči radije se izložiti opasnosti nego odabrati kukavički izlaz, rado bi da ga smatraju odgovornim i pohvale. Većina ljudi doživjela bi kao poniženje kada bi ih tretirali kao malo dijete ili slaboumnika ili stroj koji nije odgovoran za svoje postupke. Samo kada učinimo nešto zaista krivo, dolazimo u iskušenje da izbjegnemo odgovornost i kažemo: “Nisam mogao drukčije.”
Nadalje, Bog nas je sigurno mogao stvoriti kao robote, no onda ne bismo bili sposobni za istinsku i zrelu ljubav, koja se slobodno daje i prima. Kada biste sjedili u sobi i ušao bi robot te Vam stavio ruku oko vrata i rekao: “Volim te”, ili bi se nasmijali nečemu tako apsurdnom ili bi ga ljutito odgurnuli – ili oboje. Robot nema ni predodžbu o tome što je ljubav. A čak i kad bi je imao, ne bi mogao slobodno odlučivati hoće li voljeti ili ne. Mogao bi činiti samo ono za što je programiran. On ne posjeduje samostalnu osobnost.
U tome se sastoji čast bivanja čovjekom. Bog je stvorio čovjeka kao moralno biće koje može spoznati ljepotu svetosti svojega Stvoritelja i moralnu veličinu njegove naravi. Osim toga, Bog je opremio čovjeka slobodnom voljom i sposobnošću da voli. Tako može slobodno odlučiti da ljubi i moli se svojemu Stvoritelju, vjeruje mu i sluša ga, te se raduje istinskom prijateljstvu i zajedništvu s Bogom, kako na Zemlji tako i kasnije na Božjem nebu (Ivan 4,22-24).
Naravno da izbor pred koji je Bog stavio čovjeka ne može biti odlučivanje između dviju jednako dobrih alternativa. Bog je ukupnost dobra i ništa trajno dobroga ne može postojati odvojeno od njega. Reći ne Bogu, izvoru života, po definiciji znači reći da konačnoj propasti i smrti. Ne postoje i ne mogu postojati dva raja, jedan sa Stvoriteljem i jedan bez njega. Zato je Bog od početka upozoravao čovjeka na fatalne, neizbježne posljedice ako ne bude vjerovao u Boga, slušao ga, i ako bude išao vlastitim putem. Biblija kaže da je prvi čovjek, Adam, učinio upravo to. Odlučio je ne slušati Boga, poći vlastitim putem i to smjerom koji je smatrao boljim (Postanak 2-3; Rimljanima 5,12). A mi svi smo više ili manje učinili isto što i Adam (Izaija 53,6; Rimljanima 3,23). Loše posljedice možemo danas vidjeti oko nas i na sebi. Iz toga slijedi da je zlo, prema Bibliji, zlo zato što predstavlja pobunu protiv Boga. No tko je za to kriv?
Netko bi opet mogao prigovoriti:
“Nije li Bog svevremen i sposoban predvidjeti sve moguće posljedice?” Da, naravno.
“Zar onda nije predvidio da će je čovjek, ako mu da slobodnu volju, zloupotrijebiti i odabrati zlo te time na sebe i cijeli svijet navući nesreću?” Da, Bog je to predvidio.
“Kako je onda Bog mogao opravdati provođenje svoga plana i čovjeku uopće dati slobodnu volju?”
Božja sigurnosna mreža
Još prije stvaranja čovjeka Bog je odlučio postaviti svima dostupnu sigurnosnu mrežu, tako da nitko ne mora zauvijek propasti unatoč svoj ljudskog pobuni, svojeglavosti, grijehu i zloći. Bog će, štoviše, upotrijebiti ljudski grijeh kao povod da zorno pokaže, ne samo riječima, već i djelima, kako ljubi sva svoja stvorenja srcem stvoritelja, čak i dok su grešna. Biblija to izražava ovako:
Jer teško da bi tko za pravednoga umro; možda bi se za dobroga tko i odvažio umrijeti, ali Bog je pokazao svoju ljubav prema nama time što je – dok smo još bili grešnici – Krist umro za nas (Rimljanima 5,7-8).
Kada je čovjek otkrio razorne posljedice grijeha, morao mu je biti stvoren put obrata, put kojim će se vratiti k Bogu, naći oprost, pomiriti se s Bogom i ponovno ući u zajedništvo s njim. Putem svoga sina Isusa Krista Bog je sam platio kaznu za grijehe ljudi – u njihovu korist. Isto će tako snositi troškove ispravljanja štete koja je nastala zbog grijeha ljudi, a koje oni nikada ne bi mogli platiti vlastitim sredstvima. I još više: dano je jamstvo da će doći dan posljednjega suda, na koji će Bog uskrsnuti nepokorne, kazniti ih i zauvijek okončati zlo. Onda oni koji su se obratili i pouzdali se u Boga i njegova sina Isusa Krista neće biti osuđeni na prokletstvo, nego će se radovati vječnomu životu s Bogom (Ivan 5,24). I nadalje, pomiren s Bogom, čovjek je već tu, na Zemlji, uključen u veličanstveni plan koji je Bog izvorno imao na umu stvarajući Zemlju.
O tome bi se planu moglo još mnogo toga reći, no na ovom bismo se mjestu željeli zaustaviti i usredotočiti na srž Božjega spasiteljskog djelovanja u povijesti. Ta je srž patnja, muka i smrt samog Isusa na križu. Ako je Isus stvarno Bog kao što kaže Novi zavjet, onda se Bog nije udaljio od ljudske patnje, već je u njoj i sam sudjelovao. I upravo je Božja blizina ta koja može prodrijeti kroz suze i muke i paćeniku donijeti stvarnu nadu. To nije površno rješenje ljudske patnje, već mogućnost da unatoč patnji budemo sigurni da Isus Krist, Sin Božji, razumije našu patnju. On je taj kojemu možemo povjeriti budućnost.
Prije no što napustimo temu patnje i smrti Isusa Krista moramo biti sigurni da su nam jasni uvjeti povezani s Božjom ponudom pomirenja putem te smrti. Potpuna ponuda spasenja je dar i ne može se ni na koji način zaslužiti ili zaraditi.
No sljedeći uvjeti su preduvjet ostvarenja spasenja:
1. Obraćenje k Bogu (Djela 20,21): “Nek’ bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju” (Izaija, 55,7).
2. Vjera u Isusa Krista (Djela 20,21): ” Zaista, zaista, kažem vam: onaj tko sluša moju riječ i vjeruje : 41 onomu koji me poslao, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Ivan 5,24)
No to nas ponovno dovodi do pitanja čovjekove slobodne volje. Bog nikoga ne želi prisiljavati da vjeruje. Nikada neće čovjeku oduzeti slobodnu volju, čak ni da bi ga spasio. Jer onda rezultat ne bi bio spašen i proslavljen čovjek, već robot. S druge strane, Bog iz svega srca nudi priliku za pomirenje. S njegove strane nema ni najmanje otpora spasenju (1. Timoteju 2,3-6).
Jer je Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio, ne ubrajajući im njihove pogreške, i u nas stavio riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; kao da Bog opominje po nama, preklinjemo umjesto Krista: pomirite se s Bogom! Njega koji nije upoznao grijeha, zbog nas je grijehom učinio da mi postanemo pravednost Božja u njemu (2. Korinćanima 5,19-21).
Ako se čovjek unatoč tome služi slobodnom voljom ne samo da bi se okrenuo od Boga, već i odbio oprost i pomirujuću Božju ljubav, kako možemo Boga smatrati odgovornim za katastrofalne posljedice?
Autori: John C. Lennox i David Gooding; iz knjige ”Tko vjeruje mora misliti”
