Možda se nekada pitate: ako je Isus bio ljut, mogu li i ja? U kojim situacijama je ljutnja opravdana?
Znate simptome ljutnje: čeljust vam se steže, ramena su vam napeta, krv vam ključa. Napetost u vašem tijelu dovodi vas u iskušenje da zatvorite vrata jače nego inače ili da povisite glas. Vaše riječi su oštrije i ponekad bolne.
Možda upravo sada razmišljate o osobi ili situaciji zbog koje se osjećate ljuti. Zapravo, sama pomisao mijenja vaše disanje i ubrzava rad srca. Niste jedini.
Biblija govori o različitim ljudima kroz povijest koji su se naljutili, čak i neki od naših heroja vjere. Novi zavjet čak opisuje trenutke kada je sam Isus bio ljut.
Ako se Isus naljutio, mogu li se i ja?
U Ivanu 2, 13-16 čitamo da za vrijeme Pashe “Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: ‘Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.'”
Isus prilazi hramu i postaje ljut na ono što vidi. Zapravo je toliko ljut, da sve tjera i prevrće stolove. Isus je pokazao trenutak ljutnje koji nam pokazuje da je ljutnja prava emocija koju možemo izraziti. Ali važno je razmotriti što je Isusa razljutilo? Ivan 2, 17 kaže: “Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.” Ljudi koji su prodavali životinje za žrtve iskorištavali su ljude koji su se došli klanjati praznih ruku. Dakle, Isusov je gnjev bio pravedan, proizašao iz njegove želje da zaštiti svoj narod od grijeha i nepravde mjenjača novca te želje da zaštiti svetost Hrama.
Čitamo još jedan primjer u Evanđelju po Marku. Isus poučava u sinagogi, a farizeji odbijaju odgovoriti na Isusova pitanja. “Ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom.” (Marko 3, 5) U ovoj situaciji, Isusov bijes proizlazi iz njegove velike ljubavi prema tim ljudima i tuge zbog njihovog nedostatka vjere. Nakon što identificiramo Isusovu motivaciju za njegov gnjev, moramo identificirati svoju vlastitu. Jesmo li ljuti zbog nepravde koju vidimo u svijetu? Ili smo ljuti jer se osjećamo omalovaženo?
Ako ste ljuti zbog zla koje vidite u svijetu, onda vas potičem da molite i pitate Boga želi li da intervenirate u nekom svojstvu – na način koji upućuje druge na Njega i donosi slavu Njegovom imenu. Čak je i Isusov odgovor u Hramu bio usklađen s Božjom Riječi. Nikad nikome nije naudio niti je reagirao iz mržnje prema drugoj osobi. Ako Bog želi da uskočite kada se suočite s grešnim ponašanjem nekog drugog, morate biti sigurni da je vaš odgovor u skladu s Božjom Riječi.
Naša ljutnja često proizlazi iz sebičnosti ili ljubomore, povrijeđenosti ili razočaranja, straha ili frustracije
Od ključne je važnosti identificirati temeljni uzrok naše ljutnje. To je ono što se moramo utvrditi pri prvim simptomima ljutnje. Tražiti Božju mudrost pomoći će nam razlučiti što se zapravo događa.
Ako to nije pravedan gnjev, onda gledamo na znakove upozorenja u Svetom pismu.
PROČITAJTE: Kako se možemo ljutiti i ne griješiti?
Što još Biblija kaže o ljutnji?
Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu. (Efežanima 4, 26-27)
Ovo nam pokazuje da je ljutnja valjana i prava emocija. Ponekad ćemo biti ljuti. Ali uputa je da ne griješimo kada smo ljuti. Kada ostanemo ljuti, to će se na kraju pretvoriti u gorčinu i to neprijatelju daje uporište u našem životu. Zbog toga Pavao, autor Poslanice Efežanima, jasno kaže da kada se osjećamo ljutito, moramo vježbati samokontrolu i ne griješiti.
Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. (Efežanima 4, 31-32)
Kao što je Isus gledao farizeje i bio ožalošćen zbog svoje ljubavi prema njima, moramo postati suosjećajniji prema ljudima oko nas koji nas naljute. Možemo biti ljuti na njihovo grešno ponašanje, ali moramo moliti i tražiti od Boga da nam pomogne voljeti tu osobu. Bog želi da čuvamo svoja srca od gorčine i izljeva bijesa.
Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu. Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje. (Jakovljeva 1, 19-20)
Umjesto da budemo nervozni i brzo donosimo zaključke, trebali bismo biti spori govoriti, spori optuživati i spori osuđivati. Zašto? Jer ljutnja koja proizlazi iz našeg tijela (sebičnost, mržnja, itd.), a ne iz Božjeg srca, nikada ne odražava Božji karakter i neće nas učiniti sličnijima Njemu.
To je naš cilj kao Isusovih sljedbenika: svakim danom postajati sve sličniji Isusu. I tako ponavljamo Pavlovu molitvu u Filipljanima 1, 9-11 i tražimo da naša “ljubav sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.”
