Ako ste barem jednom uhvatili sebe da nekontrolirano vičete na djecu ili partnera zbog neke sitnice, ovaj tekst je za vas. Ovo je priča jedne mame kako je uspjela kod sebe promijeni ovu lošu naviku.
Pročitajte i podijelite vaša iskustva u komentarima:
Cijenim poruke koje dobivam od svoje djece – bilo da su išvrljane flomasterom na malom komadu papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru na crte. Ali pjesma za Dan mama koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćeri me je posebno duboko pogodila.
Prvi stih pjesme mi je oduzeo dah prije nego što su suze potekle mojim licem.
“Važna stvar o mojoj mami je … ona je uvijek tu za mene, čak i kada napravim problem.”
Vidite, nije uvijek bilo tako.
Usred mog vrlo rastrojenog života, započela sam novi običaj koje se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenapuhani balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zato strahovito trgnu.
Zbog čega sam se gubila?
Pa što je to bilo u vezi moje djece, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo inzistiranje jedne kćerke da otrči po još tri narukvice i omiljene ružičaste naočale kada mi već kasnimo? Je li to zato što je druga pokušala sama sipati pahuljice i prosula cijelu kutiju na stol? Je li to zato što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela pošto joj je rečeno da ga ne dira? Je li to zato što se druga stojički borila da ne zaspe baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to zato što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?
Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.
Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzila sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da mi je trebalo da vičem na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?
Reći ću vam u što sam se pretvorila.
U moje distrakcije.
Pretjerana uporaba telefona, previše zadataka, “to-do” liste na više strana i jurnjava za savršenstvom su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela je bila izravna posljedica gubitka kontrole koji sam osjećala u svom životu.
Naravno, morala sam negdje da puknem. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu.
Sve do jednog sudbonosnog dana.
Moja starija kćer je sišla sa stolice i htjela je dohvatiti nešto kad je slučajno prevrnula cijelu vrećicu riže na pod. Dok je milijun sitnih zrnaca letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.
“Ona me se plaši”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje 6-godišnje dijete se plaši moje reakcije na svoju nevinu grešku.”
S dubokim sam žaljenjem sam shvatila kako nisam dobra majka
S dubokim žaljenjem sam shvatila kako nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim živjeti ostatak života.
U tjednima koji su uslijedile poslije te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na “hands free” put – put zaborava svih distrakcija i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u uporabi elektroničkih smetala u mom životu … tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da “radiš sve”. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni su polako nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam reagirati na pogreške moje djece na mnogo smireniji, suosjećajniji i razumniji način.
Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to obrisati i stol će biti kao nov.” (Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima.)
Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more mrvica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.)
Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale. (Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)
A u trenucima kada čista iscrpeljnost i neprekidno kukanje prijete da uzmu najbolje od mene, ušetala sam u kupaonicu, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena disati i podsjetiti sebe da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.
Hvala Bogu, počela sam se mijenjati
Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kojeg treba bježati i da se kriju.
Nisam sigurna bih li se sjetila pisati o ovoj dubokoj preobrazbi da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila kako mi je život pretrpan, a potreba da vičem mi je bila na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrznuo. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja su nestale pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući povratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konzultirala sam i “backup” samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila kako nikada neću povratiti poglavlja na kojima sam radila, htjela sam plakati, ili još bolje, htjela sam vrištati od bijesa.
Ali, nisam mogla jer je bilo vrijeme za pokupiti djecu iz škole i odvesti ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost sam mirno zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje mnogo, ali mnogo gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da nema apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti kako bih riješila ovaj problem.
Kada su moja djeca ušla u auto, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” Pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice.
Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!”
Htjela sam razbiti volan pesnicom jer je sjedenje u autu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti moju knjigu – a ne da vozikam djecu na plivanje, cijedim mokre kupaće kostime, češljam zamršenu kosu, kuham večeru, sređujem prljavo posuđe i uspavljujem ih.
Ali umjesto toga mirno sam rekla “Malo mi je problem sada razgovarati. Izgubila sam dio knjige. I ne želim pričati o tome jer se osjećam loše. ”
“Žao nam je”, rekla je starija kći u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi.
Vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze
Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćer u krevet i legla pored starije za uobičajeno “večernje čavrljanje”.
“Misliš li da ćeš vratiti poglavlja?”, tiho je pitala moja kćer.
I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovno napisati, moj slom se dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja. Kako mi je to samo oduzeto iz ruku je bilo veliko razočaranje.
Na moje iznenađenje, moje dijete je pružilo ruku i nježno me pomilovalo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “Računala mogu biti tako frustrirajuća” i “Mogu pogledati backup i vidjeti mogu li popraviti knjigu”. I na kraju “Mama, ti to možeš. Ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i” ja ću ti pomoći kako god mogu “.
Kada sam ja imala “problem”, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kada sam već bila na dnu.
Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto zbližavaju.
Nije kasno da prestanete vikati!
Važna stvar je …. moja mama je uvijek tu za mene, čak i kada napravim problem.
Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz teško razdoblje na koje nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćeri vidim nadu i za druge.
Važno je … da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je … da djeca opraštaju – naročito kada vide da osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je … da je život previše kratak kako bismo se nervirali oko prosutih cerealija i zagubljenih cipela.
Važno je … da bez obzira što se dogodilo jučer, danas je novi dan.
Danas možemo odabrati da reagiramo mirno.
I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kada imamo probleme.
