“Allah, oprosti mi, ali ovi kršćani su bolji nego mi muslimani!”
Zatvorenik čami u zatvoru. Sve što je u životu posjedovao – izgubio je. Jedino su mu preostali dani koje još mora provesti u zatvoru. U svojoj samoći i izgubljenosti pokušava se prisjetiti nečega lijepog, možda onog najljepšeg i najvrednijeg što je posjedovao prije nego što je dospio u zatvor. Na kameni je zid počeo polako urezivati riječi: “Dome, slatki dome!” Činio je to kako bi se sjetio svoga dragog doma ili, možda da se neki drugi zatočenik nakon njega može sjetiti svoga ognjišta.
Neke stvari u životu znamo cijeniti tek kada ih izgubimo. Koliki su od nas to već doživjeli u ovom Domovinskom ratu?
Ovih dana bila sam u Subotici. Grad je preplavljen izbjeglicama. Gdje god se okrenete možete ugledati nekog stranca. Pastor Tibor se ozbiljno zauzeo za njih. Propovijeda im, sluša ih i moli se za njih. S njima dijeli ono što drugi njemu daju. Dok smo kćer i ja bile u blizini, Bog nam je na čudesan način providio nove hlače i robu za djecu koju smo mu onda predali. Netko će reći “Što to vrijedi? Pa to je premalo da učini ikakvu promjenu.” Ali ako svi napravimo svoj mali dio, Bog to može umnožiti i učiniti nešto veliko. Ako imamo otvoreno srce i otvorene ruke, Bog će nas upotrijebiti.
A što će biti s izbjeglicama? Tko će im pomoći? U Bibliji u Ponovljenom zakonu čitamo: “Htio bih proći kroz tvoju zemlju. Ali ću uvijek ostati na cesti, neću skretati ni desno ni lijevo. Hranu mi prodaj za novce; i pitku vodu daj mi za novce! Ja ću samo proći … Moj je cilj da pređemo preko Jordana u zemlju koju nam želi dati Gospodin, Bog naš. Ali Sihon, hešbonski kralj, ne htjede nam dopustiti prolaza.” Dalje čitamo “Pobismo njega, njegove sinove i sav njegov narod” (Pnz 2, 28-30).
Ovaj narod nije htio da izraleski narod prođe preko njegove zemlje, te su stoga kasnije bili kažnjeni od istoga naroda. Netko bi mogao reći da je to bilo tako samo u Starom zavjetu. No ipak, neke biblijske pouke i istine ostaju zauvijek. Mi trebamo pomoći ljudima ne zato što nas na to pozivaju vjerske vođe ili poznate ličnosti, nego zato što nas na to poziva Biblija.
Pastor Tibor nam je govorio: “Naš moto je da budemo poput milosrdnog Samarijanca – kad vidimo čovjeka u potrebi, da mu pružimo pomoć, činimo što god možemo u tom trenutku, da reagiramo na problem. I po tome motu služim i živim već pune četiri godine. S mnogima sam imao prilike moliti molitvu pokajanja i predanja. Ljudi kojima sam pomogao uglavnom su muslimani iz Irana, Iraka, Sirije i iz afričke zemlje Somalije. Također sam sreo i mnoge progonjene kršćane iz tih zemalja, te smo imali priliku zajedno slaviti Gospodina. Nisam bio poslan otići kao misionar u te zemlje, nego je Bog poslao njih ovdje meni. Jedan je doktor došao kao izbjeglica i posvjedočio da ga je tek nakon šest mjeseci izgnanstva netko iskreno upitao kako se osjeća. Drugi doktor nakon molitve i pomoći podigao je svoje ruke prema nebu i rekao: ‘Oprosti mi Allah, ali ovi kršćani su bolji nego mi muslimani!’Netko će reći kako su upravo muslimaninaši neprijatelji i progonitelji. A Riječ Božja ima i na to odgovor: ‘Ako je tvoj neprijatelj gladan ili žedan, napoji ga i nahrani ga. Zlo pobijedi dobrim.’ Za divno čudo Bog šalje čak i Nove zavjete na njihovim jezicima. Ni sam im neznam podrijetlo. Kad ih izbjeglice prime, poljube tu knjigu iz poštovanja te ju odmah krenu čitati. A znamo da se Božja riječ nikada ne vraća prazna. Ako Bog pošalje ove izbjeglice Hrvatskoj, ne očajavajte, već budite sretni. Pomozite im, jer na taj način Bog želi svoj blagoslov usmjeriti na vašu zemlju.” S tim riječima pastor je zaključio svoju poruku.
Senator SAD-a Robert Kennedy jednom prilikom je rekao: “Svaki put kada se čovjek bori za neku ideju ili učini nešto za opće dobro, ili pak osudi nepravdu, on pokreće maleni val nade. Kada ti valovi krenu iz milijun drugih središta, prelaze jedan preko drugoga, te nastaje bujica koja može srušiti i najčvršće zidove potlačenosti i netrpeljivosti.”
Autorica: Marija Koprivnjak
