”Vjerujem u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice.” (Apostolsko vjerovanje)
Samo jedna cigla u zidu kršćanstva. To je mladi pastor rekao u vezi djevičanskog rođenja. Ne treba stajati uz nepotrebne zapreke kršćanskoj vjeri. Ako netko makne tu ciglu, rekao je, to ne znači da cijeli zid pada.
Zaista, zid možda neće odmah pasti. No tko uklanja cigle iz zida koji treba ostati stajati? Zid će možda stajati tijekom našeg životnog vijeka, no što je s naraštajima koji dolaze? Zašto im ostaviti manjkav zid? Osim toga, taj pastor, sada bivši pastor, nastavio je s objašnjavanjem kako napuštanje koncepta djevičanskog rođenja teško da označava završetak uklanjanja cigala.
U stvari, vrlo je važno da crkva potvrdi, ono što je potvrdila kroz stoljeća, da je Isus ”začet Duhom Svetim i rođen od djevice Marije,” jer evanđelje to jasno uči. Vjerovanje u bezgrješno začeće je ključno, kao što je i vjerovanje u sve ono što nam Bog govori. Bog je svog Sina mogao donijeti na svijet na drugačiji način, ali nije; rekao nam je i zašto nije. Zašto se pretvarati da vapimo ”Gospodine, Gospodine” ako ne vjerujemo onome što on kaže?
Apostolsko vjerovanje priznaje: „”Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice“ Ono tko Isus jest na temelju Pisma i što je zarobljeno u ovome vremenu, što je iskušano i pažljivo sažeto od strane prve crkve, povezano je s bezgrješnim začećem.
No prije nego što govori o rođenju, vjerovanje naglašava tri velike izjave o Isusu, koje mogu zvučati toliko poznato da smo skloni ne opaziti njihovu važnost. Razmislimo o jednostavnosti i dubini snažne izjave crkve o tome da je Isus ”Krist, Njegov jedini Sin, naš Gospodin.”
Isus, kao Krist
Isus Krist: Njegovo ime povezano s mesijanskim poslanjem toliko su postali istoznačni u posljednja dva tisućljeća da ovo dvoje često smatramo Isusovim imenom i prezimenom. Krist je grčka riječ za Pomazanika ili Mesiju na hebrejskom. Tisućama godina prije Božića, Božji je narod čekao na dolazak Mesije, Krista, koji će ispuniti Božje obećanje i koji će doći iz Davidove loze.
Kroz proroka Natana, Bog je rekao Davidu: „Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.“ (2. Samuelova 7, 16) Davidovo prijestolje koje će biti utemeljeno zauvijek znači da će uvijek biti nasljednika, da dinastija nikada neće završiti ili da će jedan potomak iz Davidove loze vladati zauvijek.
David je, zahvaljujući božanskom vodstvu, to shvatio kao potonje, pa čak i govorio o potomku koji će mu biti nadređen, njegov gospodar, kojem će sam Bog reći: „Sjedni s moje desne strane.“ (Psalam 110, 1) Bog ne samo da će učiniti da vladavina tog kralja bude vječna, nego će on postati i zauvijek svećenik. (Psalam 110, 4)
Zahvaljujući Izaiji i prorocima, Božji je narod rastao u iščekivanju i čežnji za rođenjem ovog djeteta, za time da im se da Sin, koji će vladati i kojeg će ljudi čudesno zvati ”Bog vječni, Otac silni, Princ mira.” (Izaija 9, 6)
„Njegova je punina vlasti, mir nema nikada kraja. Vladat će na prijestolju Davidovu i nad kraljevstvom njegovim. Učvrstit će ga i poduprijeti pravicom i pravednošću od sada dovijeka. Revnost Gospodina nad vojskama to će učiniti.“ (Izaija 9, 7)
Kako Ga mogu zvati Bogom vječnim pokazat će se kroz vrijeme, no čekati na dugo-očekivanog Krista nesumnjivo je značilo čekati na onoga tko će biti čovjek. Poput Njegovog pretka Davida, On će biti ljudski kralj. Biti rođen iz Davidove linije znači da će biti rođen od žene. Kada Isusu dajemo atribut Krist, iako ono implicira na nešto daleko više, ne očekujemo ništa manje od onoga tko će biti u potpunosti čovjek.
U potpunosti čovjek
I bijaše čovjek. Nije bio duh koji se pretvarao da je čovjek. Kao što to Ivanovo evanđelje upamtljivo bilježi: „Riječ je postala Tijelo.“ (Ivan 1, 4) Bio je čovjek u to nema sumnje. Rođen od ljudske majke, bio je umotan kao krhko novorođenče, izložen opasnostima u ovom palom svijetu, rastao u mudrosti, snazi i staturi. (Luka 2, 40; 52) ”Učio se poslušnosti kroz ono što je propatio.” (Hebrejima 5, 8) Jeo je, pio, spavao, umarao se. (Ivan 4, 6) Bio je žedan (Ivan 19, 28) i gladan (Matej 4, 2). Bio je tjelesno slab. (Matej 4, 11; Luka 23, 26) Umro je (Luka 23, 46) i uskrsnuo je, s potpuno ljudskim ali proslavljenim tijelom. (Luka 23, 39; Ivan 20, 20; 27)
No ne samo u ljudskom tijelu, nego i duši. Jasno je prikazivao ljudske osjećaje, pozitivne (Matej 8, 10), one loše (Ivan 13, 33-35; 12, 27; 13, 21), bio je ”vrlo tužan, čak do smrti.” (Matej 26, 38) Također je demonstrirao sposobnosti ljudskog uma kako je rastao u mudrosti, (Luka 2, 52), dok je priznavao neznanje (Marko 13, 32) i ljudsku volju u svom cjeloživotnom podčinjavanju svome Ocu (Ivan 6, 38), što je kulminiralo događajima u Getsemanskom vrtu. (Matej 26, 39)
Potpuna ljudskost Krista nikada nije bila upitna za Njegove učenike i one koji su hodali pored Njega na ulicama Galileje i Jeruzalema. Vidjeli su Ga, čuli, dodirivali. (1. Ivanova 1, 1) Naizgled je bio kao svaki drugi čovjek. Ipak, oni najstroži monoteisti, koji su na kraju obožavali ovog čovjeka, s vremenom su vidjeli da je više.
Isus, Božji jedini Sin
Krist je jedna stvar. Božji jedini Sin je nešto sasvim drugo. Taj Isus ne samo da je u potpunosti čovjek, kao što je crkva priznala, nego je i uistinu Bog. No ne kao što bi moderni cinici mogli pretpostaviti. Ispovijedati Isusa kao vlastitog Božjeg Sina, kao samoga Boga u Trojstvu božanstva, nisu bili projekt koji su poduzeli njegovi apostoli i idući naraštaji, jer je njihovo štovanje velikog učitelja preraslo sve proporcije.
Umjesto toga, kad je ovaj istinski čovjek uskrsnuo iz mrtvih, kao objektivna činjenica iz povijesti, s više od petsto svjedoka (1. Korinćanima 15: 6), posljednji je dio već bio na mjestu. Iz stoljeća proročanstva i života u intimnim i šokantnim objavama došla je presuda: ovaj čovjek nije bio samo Krist, već zaista Bog, Božji Sin.
U potpunosti Bog
Prije dugo vremena Bog se sam obvezao da će doći (Psalam 96, 11–13; Mihej 5, 2). Izaija je, kao što smo vidjeli, vidio “moćnog Boga” u ovom djetetu rođenom i danom sinu. A sada, s otvorenim očima njegova uskrsnuća, vidimo ga „u svim Pismima“ (Luka 24,27; 44) i na svakoj stranici evanđelja, od litanije neočekivanih detalja oko njegova rođenja, do iznenađujućeg autoriteta svog učenja, uz naglasak na svako znamenje koje je izveo.
Židovska religija održavala je jasnu ontološku podjelu između Boga i čovjeka. Samo je Bog bio Stvoritelj; samo je Bog zaslužio štovanje; samo je Bog smirivao mora; samo bi Bog sudio svijetu. Ipak, iznova i iznova, Kristove riječi i djela pokazale su da je istinski identitet ovog čovjeka prkosio tim kategorijama. Ne samo da je bio očigledan čovjek, već je bio očito božanstvene prirode. Nekako je jedan pravi Bog sam ušao među njih kao jedan od njih, kao čovjek. Doista je bio jedna; jedna bit koju će crkva priznati i također tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.
Isus, naš Gospodin
Jedna od posljednjih visokih oznaka božanskog identiteta u židovskom umu bila je titula Gospodin. Prvo i najvažnije priznanje njihove vjere bilo je da je Jahve Gospodin. Jahve, to najsvetije ime, Božje osobno, zavjetno ime, objavljeno Mojsiju kod grma. Toliko je sveto ime bilo da su ljudi u strahu od pogrešnog izgovaranja ili straha od oskvrnjivanja nečistim usnama nadjenuli dodatno ime Gospodin, hebrejski Adonai, kad bi naglas čitali Božje ime u Pismima.
To je ono što čini imenovanje Isusa Gospodinom, od Židova, tako zapanjujućim. Isus kao Gospodin istovremeno je i najosnovnija i najviša izjava. I ne samo da je ovo, u pozadini hebrejskih Pisama, jasno i zvučno priznanje Kristova božanstva, već i svjedočanstvo njegove posebnosti kao osobe.
On je jedini Gospodin svoga naroda. Njihov jedini Gospodin je pojedinačna osoba. Kao istinski čovjek i istinski Bog, on nije dvije osobe. Umjesto toga, on je jedna spektakularna osoba s dvije pune i različite naravi, božanske i ljudske, kako bi tvrdilo veliko vjerovanje iz 451. godine: „bez zabune, promjene, podjele ili razdvajanja.“
Jedna spektakularna Osoba
Ova pojedinačna osoba u potpunosti Bog i potpuno čovjek, u jednoj spektakularnoj Osobi, onoj je koja je mjesecima boravila u Marijinoj utrobi i koja je rođena u Betlehemu. Za razliku od bilo kojeg drugog čovjeka, On je Bog. Isto tako, za razliku od bilo kojeg drugog čovjeka, On je „začet od Duha Svetoga.“ (Luka 1,31; 35; Matej 1,18; 20).
Bog je mogao odlučiti dovesti svog Sina na svijet na drugi način. Ali nije. Smatrao je prikladnim u svojoj neistraživoj mudrosti, na našu radost i na slavu svoga Sina, da to učini onako kako je to učinio tog prvog Božića. Na naše divljenje. Wayne Grudem piše o onome ono što su mnogi primijetili kroz stoljeća:
„Bog je u svojoj mudrosti odredio kombinaciju ljudskog i božanskog utjecaja na Kristovo rođenje, tako da bi nam Njegova punina ljudskosti bila očita iz činjenice Njegova ljudskog rođenja od ljudske majke, kao i punina Njegovog božanstvo od činjenice Njegova začeća u Marijinoj utrobi, djelovanjem Duha Svetoga.“
Slava Njegova djevičanskog začeća nije cigla za uklanjanje i bacanje. Ovo nije samo tvrdoglava, objektivna činjenica povijesti i božanske objave, već i dragocjeni uvid Oca u ono tko je taj Isus. On je Krist u potpunosti čovjek i On je Božji Sin jedinac, u potpunosti Bog. Sve je to objedinjeno u jednoj ujedinjenoj, nejasnoj i nepodijeljenoj osobi, koja je naš Gospodin.
Sluge njihova Gospodara to rado primaju i rado proglašavaju, zajedno s mnoštvom drugih iznenađujućih istina, koje nevjernički svijet smatra jednako neugodnim.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
