U našoj kući, mi jednostavno kažemo ”ne” Djedu Božićnjaku.
Nije uvijek tako bilo. Prvih nekoliko godina roditeljstva, Djed Božićnjak bio je integralni dio našeg Božića. Ukrašavali smo s njime, fotografirali se s njime, slali pisma želja Djedici i dobar dio prosinca provodili smo u iščekivanju onoga što bi Djedica mogao ostaviti ispod božićnog drvca.
Sve u vezi Djeda Božićnjaka djelovalo je zabavno i bezopasno. Sve dok jednog dana nisam odlučila da je bilo dosta. Djedica je privlačio previše naše pozornosti i dobivao je previše zasluga za razdoblje koje je posvećeno Kristu.
To poslijepodne obilazila sam sve sobe našega doma i pospremala sam sve ukrase s Djedicom, koje smo prikupljali tijekom godina. Prestali smo i s održavanjem tradicija koje se odnose na Djeda Božićnjaka. Prestali smo govoriti da Djedica dolazi i ono što je vjerojatno bila najveća promjena za nas, prestali smo ostavljati božićne kolačiće i mrkve za Djedicu i njegove sobove.
Zašto tako kvarim Božić, možda se pitate.
Djedica je samo dobar, staromodan podsjetnik na to kako da prosinac djeci učinimo zanimljiviji. Dopustite mi da odmah razjasnim: reći ”ne” Djedici ne znači da smo bolji kršćani. Sa ili bez Djedice, Bog vidi motive naših srca u svemu što radimo.
No evo 5 razloga zbog kojih smo odlučili reći ”ne” Djedici.
1. Djed Božićnjak nas je odvratio od Božića koji u svom središtu ima Krista.
Tijekom naših obilježavanja Božića, Djed Božićnjak je istisnuo Krista. Kada se moja djeca prisjete svog djetinjstva, hoće li se sjetiti Božića koji su bili ispunjeni Kristom ili Djedicom? Hoće li se tih razdoblja sjećati kao razdoblja štovanja i divljenja zbog toga što je Bog poslao svoga Sina kao Spasitelja ili će ih se prisjećati kao pomahnitalog razdoblja darivanja i očekivanja darova?
Djed Božićnjak je u našem domu dobivao previše pozornosti i često je izgledalo kao da zauzima Isusovo mjesto.
Zbog toga smo započeli s obiteljskom tradicijom Došašća, koja nam pomaže u tome da središte našeg Božića bude Isus. Naša knjiga Došašća nam pomaže u pripovijedanju prave Božićne priče, dok pripremamo prizor Isusova rođenja. Čitanje proročanstava i događaja koji su okruživali Isusovo rođenje učinili su da prosinac postane razdoblje štovanja, koje u fokusu ima jedini razlog nastanka ovog razdoblja.
Došašće znači dolazak, od latinskog ”doći.” Tako su vjernici obilježavali božićno razdoblje stoljećima.
Došašće traje nekoliko tjedana prije Božića i u središtu ima pravu božićnu priču: Bog je preuzeo obličje čovjeka, boravio je među ljudima kako bi platio za naše grijehe i osigurao naše spasenje. Zašto bismo željeli da Božić bude o bilo čemu drugome?
2. Djedica je značio da trebamo uvjeriti našu djecu kako su bajke istinite.
Djedica je postao predmet legendi. Zapravo znamo jako malo o svetom Nikoli, koji je nazvao Djed Božićnjak, Kris Kringle ili Otac Božić. Radilo se o redovniku iz 4. stoljeća.
Govorimo našoj djeci kako Djed Božićnjak živi na Sjevernom polu, gdje se cijele godine igračke proizvode za djecu. Na Badnju večer, on puni svoje saonice, koje vuku sobovi na čarobni pogon, nakon čega on obilazi svijet, zastajkujući kod svakog doma, kako bi izašao kroz dimnjak i ostavio dar ispod božićnog drvca. Kako bismo popunili praznine u bajci, tu bajku održavamo na životu tako što govorimo djeci da Djedica dolazi samo onima koji vjeruju u njega.
A onda jednoga dana, naša djeca u školskom autobusu čuju da je to sve laž.
To je razrađena varka koju smo i mi održavali prvih devet godina njihovih života. No evo u čemu je stvar: ako ona ne mogu vidjeti Djedicu, on nije stvaran. Na taj način zapravo djeci govorimo da, zbog toga što Bog nije stvaran, ona Ga ne mogu vidjeti.
Kako će onda djeca povjerovati u ono što ih želim učiti o Bogu, ako sam im prije toga govorima bajke o Uskršnjem zecu, Zubić-vili ili Djedu Božićnjaku? Možda će moći razdvojiti te priče, možda ne.
No želim da moja djeca vjeruju da je, ono što ih učim i odgovori koje im dajem, zasnovano na istini.
3. Zbog Djeda Božićnjaka djeca su postala materijalistički orijentirana
Jednoga dana, kada sam ušla u dnevnu sobu, vidjela sam našeg trogodišnjeg i četverogodišnjeg sina kako sjede u naslonjaču i kako listaju božićne kataloge. Naš poštanski sandučić bio je prepun božićnih kataloga, a oni su izabrali onaj koji je prikazivao sve ono što bi dijete moglo poželjeti.
Obojica su imali penkala i pažljivo su zaokruživali gotovo svaku igračku na svakoj stranici. Tko ih je to naučio, pitam se? Uvidjela sam kako naša kultura lako stvara malene potrošače s velikim željama.
Znam da nas Djedica ne čini pohlepnima; svatko tko ima djeci zna da smo rođeni sa željom za stvarima i da je to istina, bez obzira na vrijeme godine ili mjestu gdje živimo. No ono što dodatno napaja ovakav mentalitet jest ”kultura Djeda Božićnjaka.”
Djedica je okosnica ogromne potrošačke ekonomije, a mi smo mete. Zbog Djeda Božićnjaka, fokus je usmjeren na ono što je ispod božićnog drvca. To je vrhunac na kojeg pokazuje svaki prosinac. Ovo koristimo kako bismo odgajali našu djecu.
”Želiš li da dođe Djed Božićnjak? Onda budi dobar, inače ćeš dobiti ugljen u čarapi.” Tako govorimo našoj djeci. Izgovaranje ”ne” Djedici pomoglo nam da stavimo pod kontrolu potrošačku groznicu i da fokus bude na Isusu.
4. Dajemo darove zbog Isusa, a ne Djeda Božićnjaka.
Isus je model darežljivosti, suosjećanja i davanja darova. Ivanovo evanđelje 3, 16 govori da je ”Bog toliko volio svijet, da je dao svog Jedinorođenog Sina da svatko onaj tko povjeruje u Njega ne umre, nego da ima život vječni.”
Zbog toga imamo Božić. Darujemo u božićno vrijeme jer je Bog najprije darivao nas.
Ne treba nam Djed Božićnjak kao model darivanja. Možemo učiti našu djecu da daruju onima koji su u potrebi oko njih. Od lokalnih crkava, do kupovanja potrebnih namirnica za prekomorske službe, Božić je izvrsno vrijeme za pokazivanje brige i skrbi prema drugima.
To je također odlično vrijeme u kojemu možemo učiniti nešto za naše bližnje. Naše darivanje trebaju proslavljati najbolji dar kojeg smo mi dobili: Isusa, našeg Spasitelja.
5. Djed Božićnjak dobiva sve zasluge i iz jednadžbe miče vašu ljubav
U redu, priznajem, ovo je malo egocentrično. Isto tako, ovo je najmanje važan razlog zbog kojeg smo odlučili reći ”ne” Djedici. No prije nekoliko godina, kada smo štedjeli za Božić, odabirali stvari za koje smo mislili da će uveseliti našu djeci, uz neprospavane noći samo kako bismo sve pripremili za Badnju večer, shvatila sam da sve zasluge dobiva Djed Božićnjak.
Nisam željela zasluge, ali sam željela da moja djeca znaju koliko ih volim. Željela sam da moj sin zna koliko sam vjerovala u njegove sposobnosti da sam mu kupila hokejaški gol i da moja kćer zna da sam vidjela kako je izgledala u natjecanju Američka djevojka.
Nakon što je moj suprug iznenada preminuo prošle godine, to mi je postalo još važnije. Taj prvi Božić je bio brutalan, no poruka ”od mame i tate” na svakom paketu darova bio je vječan podsjetnik na to da ih tata voli.
Ne žalim to što sam rekla ”ne” Djedu Božićnjaku. Želim da na Božić slavimo Krista, a to se neće dogoditi samo od sebe. Za to je potrebna namjera.
U ovom užurbanom, ometenom svijetu, izgovaranje ”ne” nekim stvarima može nam pomoći da kažemo ”da” Isusu.
Autorica: Lisa Appelo; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Crosswalk.com
