Mnogi se žele žaliti Bogu u vezi problema kroz koje prolaze. Je li to grijeh, odnosno kako to učiniti na ispravan način?
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Bože moj, vičem danju, al`ne odvraćaš; noću vapim i nema mi počinka.“ (Psalam 22, 2-3)
Ljudsko je iskustvo kaotično: ispunjeno hrabrošću, strahom, radošću, očajem, ljubavlju i mržnjom. Potreba duše za izlijevanjem ovih osjećaja kada život postane preplavljujući dovela je do nastanka poezije, pjesama i uz posredovanje Duha, onoga što će postati Biblija.
U teškim vremenima naše riječi zvuče poput tugujućeg psalmista. Zbog tog razloga, Bog nam dopušta da kroz Bibliju iskusimo širok spektar načina izražavanja osjećaja, čak i onda kada je ono što dolazi iz naših srca daleko od slavljenja.
Naše probleme i boli možemo predati Bogu koji nas voli, jer nije ni namijenjeno da tu bol mi nosimo. No, postoji ispravan i pogrešan način kako Bogu možemo predati naše boli i patnje.
Puno puta tražimo katarzu čišćenja na način da ćemo se izjadati prijateljima ili članovima obitelji, no ako zastanemo ovdje, nećemo dovršiti krug konstruktivnog prigovaranja. Prigovaranje u gorčini u vezi naših okolnosti ne donosi nam pobjedu. Trebamo s onime što nas opterećuje predati Onome koji ima moć pomaknuti planine, koji nam može pomoći.
Ako ne opazimo Božju ljepotu i snagu, naša prigovaranja ostaju na razini stvarnosti koja glasi: „A ja sam crv, ne više čovjek; ruglo ljudima i prezir narodu! Tko me samo pogleda, smije mi se, širi usta, maše glavom. Koji štujete Gospoda, pjevajte mu hvalu! Vi iz roda Jakovljeva, častite ga svi! Vi iz roda Izraelova, bojte ga se svi!” Jer on ne prezre i ne odbi nevolju patnikovu; ne skrije lica svojega pred njim; sasluša ga, kad povika k njemu.“ (Psalam 22, 6-7; 23-24)
Je li ispravno žaliti se Bogu?
Kada uzmemo u obzir cjelokupni biblijski narativ, ispravno je postaviti si pitanje: je li biblijski ako se žalimo Bogu? U Filipljanima 2, 14-15 stoji zapovijed: „Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja, da budete besprijekorni i bezazleni, djeca Božja bez mane usred roda nevaljaloga i pokvare noga, u kojemu svijetlite kao zvijezde u svijetu.“
Oh, da svijetlimo poput zvijezda, kakva stvar za poželjeti! No kako da činimo sve bez mrmljanja i oklijevanja? Kako biti iskren u vezi patnje s kojom se možemo susresti u ovom palom svijetu i kako da i dalje svijetlimo kao oni koji su u potpunosti posvećeni Bogu?
Psalmi, Knjiga o Jobu i Tužaljke pokazuju nam kako to činiti; tako što ćemo se okrenuti Bogu i što ćemo naše tužaljke ostaviti ispred Njegovog prijestolja. Izgovaramo Isusu sve naše nevolje i prisjećamo se da je Isus uvijek isti, vjeran i istinit.
Poput pisca Tužaljki, možemo zavapiti i reći: „Uzeo si mir duši mojoj, zaboravio sam sreću. Rekoh: “Ode mi život, ufanje moje u Gospodina.” Spomeni se nevolje moje, tumaranja mojega, pelina gorkoga! Mnogim mudrovanjem skučena je u meni duša moja. Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću ufanje crpsti: Milost je Gospodnja, da nismo sasvim uništeni, neiscrpljivo je milosrđe njegovo. Ponavljaju se svako jutro. Vrlo je velika vjernost tvoja. Velim: “Gospodin je dio moj; zato se ufam u njega.“ (Tužaljke 3, 17-24)
U knjizi ”Mračni oblaci, duboko milosrđe: Otkrivanje milosrđa u tugovanju”, Mark Vroegop piše o tome da kršćani trebaju ostati ponizni, moliti Bibliju, biti iskreni i ne se samo žaliti. Vroegop objašnjava: „Žaljenje je središnji dio tugovanja. No kršćani se nikada ne trebaju žaliti samo kako bi se žalili. Umjesto toga, mi naše prigovore donosimo Gospodinu zato što Mu se želimo više približiti.“
Kada se u našim životima pojave iskušenja zbog kojih možemo doći u kušnju žaljenja, trebamo činiti ono što trebamo činiti kao vjesnici pomirenja i dopustiti tim iskušenjima da postanu kanali prema otkupljenju, umjesto prema uništenju. Ako meditiramo nad svime što u nama uzrokuje tjeskobu umjesto da gledamo na Božja obećanja, uskoro ćemo početi vjerovati lažima koje đavao šapuće u sjeni naših okolnosti. Umjesto toga, morao proklamirati: „Držimo se tvrdo vjere u nadu jer je vjeran onaj, koji je obećao.“ (Hebrejima 10, 23)
Psalam 13: zašto i na koji način bi Božji narod trebao tugovati?
„Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat` na me? Pogledaj, usliši, Jahve, Bože moj! Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt, nek` ne kaže dušmanin: “Nadjačah njega!” Nek` ne kliču protivnici ako posrnem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek` mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Jahve Svevišnjeg!“
Ovaj kratki Psalam daje nam jasan primjer onoga kako izgleda kada smo iskreni s Bogom u vezi naših osjećaja po pitanju života, naših neprijatelja, u vezi Boga, ali i kada Mu i dalje vjerujemo. Ako ćemo se žaliti, imperativ je da znamo da je Bog ono što On kaže da jest, čak i kada naši osjećaji u to mogu sumnjati.
Ako naše žaljenje dovede do zaobilaženja uskog puta kojim smo pozvani hodati, dopustit ćemo da nas naša nestrpljivost i patnja drže podalje od pronalaska nade koja podiže slomljen duh. Carl Chica u svojoj knjizi ”Savjetovanje kroz Psalme”, u vezi Psalma 13 piše: David je četiri puta pitao Boga ”koliko još”. Kada patimo, sve izgleda kao da traje zauvijek. Osjećamo preplavljenost sadašnjošću i lako zaboravljamo vremena kada nas je bog blagoslovio u prošlosti, kao i obećanja koja je izrekao u vezi budućnosti i u vezi vječnosti koju ćemo provesti s Njime.”
Ta vječna perspektiva oslobađa nas od hitnih zahtjeva kakve odašilje bol naših srca i donosi mir usred povreda. Najbolji način kako sami sebe možemo preorijentirati na ovakav sveti pogled jest putem molitve i tugovanja. Detalji ovoga mogu izgledati drugačije, ovisno o našim pojedinim okolnostima, no okvir je isti.
Naše probleme donosimo Bogu, preklinjemo za spas, izgovaramo istine koje znamo o onome tko je Bog i nakon toga dolazimo do trenutka predanog povjerenja, koje govori: “Usprkos svom neredu koji vlada u meni i oko mene, vjerujem u Tvoju ljubav i Tvoju vjernost.”
Molitva tužaljki
O moj Bože,
Toliko sam umorna od čekanja na olakšanje. Moja je duša beživotna i očajava. (Navedite okolnosti) uništavaju moju volju za ustajanjem ujutro i opterećuju malo trenutaka sna koje imam. Svakoga dana, moje misli vrludaju oko (navedite okolnosti) i dok pokušavam imati kontrolu nad stvarima koje su izvan mog dosega, muče me. Strah me pritišće, a utjehe nema.
Gdje mogu pronaći utočište? Pitam se jesi li Ti (ovdje navedite one Božje osobine u koje sumnjate), jer mi nema pomoći? Ne vidim Tvoje djelovanje. Zašto ne interveniraš? Gdje si? Zašto se ne boriš za mene? Ne mogu vidjeti Tvoje svjetlo u tmini. Ipak, moja se duša prisjeća tvoje prošle dobrote. Iako slomljenost ulazi u svaki moj sat, vjerujem da si Ti i dalje Onaj koji zacjeljuje srca.
Ti možeš donijeti red u kaos koji bjesni oko mene. Ti, koji si me oslobodio i koji si spasio moju dušu od krakova grijeha si Onakav kakav si uvijek bio i kakav ćeš uvijek biti. Vjerujem da mogu biti slobodna i da me Ti možeš obnoviti. Pomozi mi brzo Gospodine Isuse! U Tvoje ime tražim pomoć od tebe! Amen
Autorica: Chara Donahue; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com
