Neki tvrde da kršćani ne bi trebali imati božićno drvce, jer je to praksa povezana s poganskim štovanjem. Je li grijeh imati božićno drvce?
Neki vjernici su pronašli u Bibliji stihove za koje tvrde da upućuju da je držanje i ukrašavanje božićnog drvca poganska praksa. Konkretno, misli se na stihove iz Knjige proroka Jeremije.
Ovako govori Jahve: “Ne privikavajte se putu bezbožnom i ne dršćite pred znacima nebeskim, jer pred njima dršću samo bezbošci. Jer su strašila tih naroda puka ništavnost, samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. Nalik su na ptičja strašila u vrtu: ne znaju govoriti. Treba ih nositi, jer ne umiju hodati. Njih se ne bojte, jer ne mogu zla činiti, ali ni dobra učiniti ne mogu.” (Jeremija 10, 2-5)
Poglavlje 10. Knjige proroka Jeremije je proroštvo o idolopoklonstvu. Jeremija se obraćao ljudima koji su izrađivali idole. Ljudi su sjekli stabla, oblikovali ih u drvene bogove, prekrivali zlatom i srebrom i molili im se. I nosili bi ih od mjesta do mjesta i hrama do hrama.
Ovaj stih ne govori o praksi držanja ili ukrašavanja drveća poput božićnog drvca, već o ludosti stvaranja boga od nečega što čovjek ima moć uništiti!
Drugi sličan odlomak pojavljuje se u Izaiji, gdje Izaija govori o ludosti štovanja idola od drveta.
Bijaše sebi nasjekao cedre, uzeo čempres ili hrast koje je za se njegovao među šumskim drvećem; ili je posadio bor koji raste od kiše. Čovjeku su dobra za vatru; uzima ih da se ogrije; pali ih da ispeče kruh. Ali od njih djelja i boga pred kojim pada ničice, pravi kip i klanja mu se. Polovinom od toga naloži, dakle, oganj (…) Ali od onoga što preostane pravi sebi boga, svog kumira, pada pred njim ničice i klanja mu se i moli: “Spasi me, jer si ti moj bog.” (Izaija 44, 14-17)
Je li grijeh imati božićno drvce?
Postoje površne sličnosti između božićnog drvca i drveća Jeremije ili Izaije. Božićno drvce je u najboljem slučaju simbol. To nije nešto što štujemo kao boga. Je li to nešto bez čega možemo? Svakako jest. No je li idol, stvar kojoj se klanjamo i u koju vjerujemo? Mislim da ne, bar ne kršćanina koji su se ponovno rodili.
Tradicija božićnih drvca započela je s protestantskim kršćanima u Njemačkoj u 16. stoljeću. Navodno je kršćanski reformator Martin Luther dodao prve upaljene svijeće na zimzeleno drvo. Zvijezda na drvetu koristila je kao podsjetnik na zvijezdu koju su slijedili mudraci (Matej 2, 1-12). U nekim bi se slučajevima anđeo nadvio na drvce da se prisjete anđela koji se pastirima ukazao u noći Isusova rođenja (Luka 2, 8-14). Nema dokaza da su kršćani koristili božićno drvce za bilo što drugo osim za dekoraciju domova za vrijeme blagdana.
Neki su pogrešno koristili određene biblijske odlomke da bi podučavali kako je korištenje božićnih drvca grešno. Spomenuti stihovi iz Jeremije i Izaije nemaju nikakve veze s božićnim drvcima. Oni su se odnosili na izraelski narod u pogledu štovanja idola.
Ne postoji biblijska zapovijed o držanju božićnih drvca ili uopće o Božiću. Kao što je spomenuto, praksa božićnih drvca povezana je s proslavom Kristova rođenja koja je započela prije 500 godina.
S druge strane, postoji mnogo praksi koje su ljudi preuzeli iz poganstva. Božić se također može pretvoriti u poganski blagdan, pogotovo kada ga ljudi obilježavaju samo zbog dekoracije, hrane; kada božićna drvca ukrašavaju ukrasima Djeda Mraza, vilenjaka itd. i kasnije ih blagoslivljaju “svetom” vodom.
Sasvim je prihvatljivo da kršćanin ili slavi ili ne slavi Božić te ima ili nema božićno drvce. Stoga poslušajmo savjet apostola Pavla: “Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.” (1. Korinćanima 10, 31)
