Jedan jedini trenutak, bio je dovoljan da shvatim svu veličinu Božje ljubavi i milosrđa prema nama bijednim grješnicima koje On toliko ljubi i neprestano spašava…
Jednoga dana, spremajući kćerkicu za vrtić, ona poželi sama zakopčati jaknu: „Sama, sama!“.
I kako je ona nespretno petljala po zatvaraču, upitam ju da li želi da joj pomognem.
Naravno, odgovara – ne: „Ocu sama“.
Dobro, poštujući njezinu slobodu, a hvala Bogu imamo vremena do odlaska u vrtić, strpljivo čekam.
Nakon 10-ak sekundi kažem joj neka tati prepusti da to napravi.
Ovaj puta i posluša, ali i dalje nešto jednom rukicom „petlja“ oko zatvarača na jakni, što meni onemogućava da ju zakopčam.
I tada joj govorim pomalo neobične riječi: „Pusti da tata to napravi“.
Miče rukicu i ja, u tren oka, zakopčam jaknu.
Ono što se u tom trenutku dogodilo, teško je opisati ovim siromašnim ljudskim rječnikom; nešto poput munje, bljeska s Neba.
Jedan jedini trenutak, bio je dovoljan da shvatim svu veličinu Božje ljubavi i milosrđa prema nama bijednim grješnicima koje On toliko ljubi i neprestano spašava – od nas samih, sjetivši se riječi našega Spasitelja Isusa Krista: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“