Tri godine nakon što je postala nacionalni simbol nasilnog provođenja stroge politike obiteljskog planiranja u Kini, Feng Jianmei je napokon rodila drugu kćer u kolovozu.
Gospođa Feng rodila je mrtvorođenče 2012. nakon što su joj službenici lokalne vlasti u kineskoj provinciji Shaanxi inducirali porođaj u sedmom mjesecu trudnoće. Netko od simpatizera gospođe Feng postavio je njezinu fotografiju i fotografiju njezinog krvavog fetusa na internet i time izazvao bijes širom nacije, što je dovelo do toga da su neki službenici dobili otkaze. Međutim, čak i nakon toga, suprug gospođe Feng pretučen je po nalogu službenika lokalne vlasti koji su također podsticali seljake na marš protiv obitelji Feng čije su članove prokazali i označili kao „izdajnike“.
U petak ujutro, niti dan nakon što je kineska vlada najavila promjenu svoje politike samo jednog djeteta, koja je bila na snazi nekoliko desetljeća, na politiku dva djeteta, gospodin Feng se osvrnuo na strahote koje su prošli.
„Razlog zašto smo morali proći kroz tu tragediju je taj što nismo imali dozvolu,” rekao je u telefonskom intervjuu suprug Deng Jiyuan. „Mislim da je dobra stvar što će sada svi imati pravo na dvoje djece. Takva politika je trebala biti oduvijek, od samog početka.”
Vijest o odluci da se prekida s politikom jednog djeteta stigla je putem sumornog, birokratskog priopćenja koje je Komunistička partija objavila u četvrtak: „Implementirati sveobuhvatnu mjeru kojom se dozvoljava parovima da imaju dvoje djece, aktivno poduzimati korake kako bi se suzbilo starenje stanovništva.”
Ovim jednoličnim riječima kojima se aludira na poticanje gospodarskog rasta dan je službeni razlog za promjenu politike koja je za sobom ostavljala prazne kolijevke, slomljena srca širom Kine i čitave generacije ranjenih kineskih obitelji.
Takva praksa dovela je do masovnog kršenja ljudskih prava, uključujući prisilne sterilizacije i abortuse, ubojstva djece ili njihovu prodaju. Ova praksa je bila tako odvratna da su Sjedinjene Države dodjeljivale izbjeglički status kineskim građanima koji su tvrdili da trpe progone zbog prisilnih mjera obiteljskog planiranja, što im je olakšavalo proceduru dobivanja azila.
Slučaj gospođe Feng bio je izvanredan po tome što je privukao pozornost mnogih Kineza te potaknuo zahtjeve, čak i od strane političara i dužnosnika, da se ukine sustav koji parovima dozvoljava samo jedno dijete.
Ali ono što je ona proživjela u mnogo čemu je bilo tipično za praksu koja se poput otrova proširila kroz kineski sustav vladanja, od središnje vlasti do lokalnih seoskih razina, kako su državni i lokalni dužnosnici nastojali provoditi depopulacijsku mjeru usvojenu 1979. Od početka je državnim zaposlenicima širom Kine davano do znanja da je kontrola populacije prioritet i da njihova, kao i radna mjesta njihovih kolega, i izgledi za ostvarivanje karijere ovise o tome hoće li udovoljiti depopulacijskim ciljevima.
„Središnja administracija, iako nije aktivno zagovarala nasilne mjere provođenja politike jednog djeteta, potiho ih je odobravala jer ništa nije govorila protiv njih,“ rekao je Liang Zhongtang (68), koji je bio među prvim savjetnicima viših državnih dužnosnika na području obiteljskog planiranja i koji je već unatrag nekoliko desetljeća počeo zagovarati politiku dva djeteta.
Gorke posljedice dosadašnje politike uvelike nadilaze kršenja ljudskih prava od strane državnih službi. Neki su kineski roditelji, koji tradicionalno preferiraju muške nasljednike, koristili abortus i infanticid kako bi postigli da im jedino dijete bude sin te trenutno postoji omjer da se na svakih 100 djevojčica rađa 117 dječaka. Prema procjenama Kina će do 2020. imati 30 milijuna neženja što je toliko strašna situacija da je jedna ekonomist iznio prijedlog da bi žena trebala imati više muževa . „Ovaj nesrazmjer žena i muškaraca rezultat je politike jednog djeteta,“ rekao je gospodin Liang.
A uz prosječnu stopu fertiliteta od 1,6 žive novorođene djece po ženi Kina ne pomlađuje svoje stanovništvo, koje se trenutno nalazi na brojci od 1,4 milijarde. Starijim će osobama nedostajati osobe koje će se brinuti o njima. Učinci obiteljskog planiranja već se reflektiraju na usporen rast gospodarstva.
„Ova politika je imala toliko veliki utjecaj na razvoj kineskoga društva, veći nego što je to bila Kulturna revolucija,” rekao je Yang Zhizhu, pravni znanstvenik na Kineskom omladinskom sveučilištu za političke znanosti u Pekingu, koji je bio kažnjen i izbačen s fakulteta 2010. godine jer su on i njegova žena dobili drugo dijete. „Ta je politika uništila demografsku strukturu, kako dobnu tako i spolnu strukturu, a također je promjenila i način razmišljanja ljudi u Kini na način da danas mladi ljudi ne žele imati ni podizati djecu.”
Kritičari tvrde da dok se god takav sustav ograničavanja rađanja ne ukine u potpunosti, kršenja ljudskih prava će se nastaviti. Roditelji koji imaju više od dvoje djece još uvijek su izloženi riziku. Takav je slučaj s Pan Chunyan, vlasnicom trgovine u provinciji Fujian, koju su oteli iz njezine trgovine 2012. kada je bila trudna skoro 8 mjeseci i očekivala treće dijete. Predstavnici lokalnih vlasti odveli su ju u bolnicu gdje joj je medicinska sestra ubrizgala sredstvo koje je izazvalo porođaj mrtvog djeteta dok su gomile razbojnika spriječavali članove obitelji da uđu u bolnicu.
„Bilo je to najbolnije što mi se ikad dogodilo u životu,” rekla je gospođa Pan u telefonskom intervjuu u petak. „Ne mogu više ni zamisliti da opet imam dijete. Moja beba je bila toliko narasla. On je bio život. Ritao se u mom trbuhu cijelo vrijeme.”
Politika jednog djeteta bila je projekt grupe koja je bila zadužena za donošenje mjera obiteljskog planiranja unutar Državnog vijeća, odnosno kineske vlade, i koja je oformljena 1973., govori gospodin Liang, koji je autor knjige u kojoj se dokumentira povijest ove mjere. Vlada je godinama poticala građane da imaju što manje djece. Međutim, 1979. su se vođe kineske Komunističke partije, na savjet spomenute grupe, odlučile na smion korak i zaista implementirali novu mjeru.
Hua Guofeng i Deng Xiaoping, kineski vođe koji su naslijedili Mao Zedonga, te drugi visokopozicionirani predstavnici partije „vjerovali su svi da je ogroman broj stanovništva glavna zapreka postizanju boljih gospodarskih rezultata,” rekao je gospodin Liang.
Nakon što su implementirali politiku rađanja jednog djeteta, rekao je, „ona se vrlo brzo proširila cijelom zemljom.”
„Prije 1979.,” rekao je, „već su postojale grupe zadužene za obiteljsko planiranje unutar partijskih odbora na nivou provincija te na niže, tako da je sustav već bio izgrađen.”
Pet godina kasnije gospodin Liang, demograf na Shanxi akademiji društvenih znanosti, napisao je pismo Hu Yaobangu, tadašnjem glavnom tajniku Komunističke partije Kine, zagovarajući tezu da kada bi obiteljima bilo dozvoljeno da imaju dvoje djece, rast stanovništva bi se i dalje održavao na 1,2 milijarde do godine 2000.
Gospodin Liang je na Shanxiju predložio pilot projekt koji je bio odobren. Projekt je u seoskoj pokrajini Yicheng desetljećima provođen u tajnosti i na kraju se njime pokazalo da bi stopa rađanja u Kini prirodno opala. Ali zaključci iz ovog projekta nikada se nisu proširili dalje zbog neznanja i suprotstavljanja projektu središnjih ideologa za obiteljsko planiranje, rekao je gospodin Liang.
Širom Kine službena se politika jednog djeteta čvrsto ukorijenila. Obitelji koje nisu bile izuzete iz propisa o jednom djetetu morale su plaćati visoke novčane kazne ukoliko bi se otkrilo da su prekršile pravilo o jednom djetetu. Državni namještenici su dobivali otkaze, dok su takvi članovi partije izbacivani iz članstva. Neke obitelji potajice su imale „crnu“ djecu – naziv za djecu koja nisu upisana u matice rođenih.
U gradovima su vlasti postavljale jumbo plakate na kojima su prikazivani parovi koji sjaje od zadovoljstva što imaju jedno anđeosko dijete. Prikazivali su slogane koji su govorili „Imaj manje djece i zasadi više drveća.“ Na selu, gdje su seljaci prirodno željeli imati više djece, reklame i plakati bili su puno okrutniji. Na primjer, na jednom je pisalo: „Odbij abortus i kuća će ti biti srušena i izgubit ćeš svu stoku.“
Ta se okrutnost odražavala i u radu odbora za obiteljsko planiranje te lokalnih vlasti širom Kine jer je postizanje zadatih ciljeva shvaćeno kao kolektivna odgovornost. Ciljevi su varirali: na nekim područjima vlasti su naređivale da se održava određen broj zaposlenika, dok su na drugim područjima od presudne važnosti bili broj rođenih ili stopa rasta stanovništva.
„Obiteljsko planiranje je po svemu bilo daleko najvažniji politički cilj radi kojeg su seoski namještenici mogli izgubiti svoja radna mjesta,” rekla je Mayling Birney, profesorica na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti koja proučava kineski sustav kadrovske evaluacije i ono što ona naziva „vladavinom mandata.”
Gospođa Birney govori kako je napravila istraživanje u pokrajinama Shandong i Henan koje je pokazalo da većina seoskih dužnosnika vjeruje da bi dobili otkaz ili bi na drugi način bili strogo kažnjeni kada ne bi ostvarili ciljeve propisane politike obiteljskog planiranja.
O tome hoće li lokalne vlasti koristiti okrutne, invazivne mjere nad ljudima i obiteljima najčešće ovisi o tome koliko su realistični ciljevi postavljeni odozgor, govori gđa Birney. Jedan dužnosnik koji je sudjelovao u istraživanju izjavio je: „Podvezivanje jajovoda i abortusi moraju se provoditi.“ U jednom selu u provinciji Jilin gospođa Birney je otkrila kako su vlasti postavile grafikon na općinsku zgradu koji je prikazivao različite vrste kontracepcije koje koriste različite skupine žena.
„Provođenje ovih invanzivnih mjera od strane države većina dužnosnika ne smatra ekstremnim korakom,” rekla je.
Posljednjih su godina neki događaji potaknuli javnu raspravu o politici jednog djeteta. Kada je na tisuće školske djece stradalo za vrijeme potresa u Sečuanu 2008. zbog traljavo izgrađene školske zgrade, roditelji su požalili što su slijedili politiku jednog djeteta. Mnogi su govorili kako su prestari da imaju drugo dijete. Vlada je poslala čitave liječničke timove kako bi napravili obrnute operacije vraćanja plodnosti nad steriliziranim ženama.
S vremenom su se pojavili snažno motivirani aktivisti koji su se usprotivili ovoj praksi. Najistaknutiji je bio Chen Guangcheng, slijepac iz provincije Shandong kojeg su lokalne vlasti zatvorile jer je dokumentirao slučajeve prisilnih sterilizacija i abortusa i pomagao u organiziranju pravne podrške i otpora. Zbog progona od strane vlasti gospodin Chen je 2012. pobjegao iz kućnog pritvora u ambasadu Sjedinjenih Američkih Država te naposlijetku napustio Kinu.
Bilo je to iste godine kada su se dogodili slučajevi gospođe Feng i gospođe Pan koji su razbjesnili mnogo ljudi jer su fotografije na kojima su snimljene na bolničkim krevetima kružile internetom. Budući da su živjeli na selu, gospođa Feng i njezin suprug stekli su uvjete za izuzeće od pravila o samo jednom djetetu, ali zbog birokracije nisu uspjeli dobiti dozvolu prije negoli je ona zatrudnila. Čak je i Hu Xijin, glavni urednik Global Times-a, nacionalističkog glasila u vlasništvu države, na svojem mini blogu nazvao ono što je proživjela gospođa Feng „barbarskim“ činom, mada je također rekao da je „Obiteljsko planiranje pomoglo Kini prije negoli je naštetilo“.
Razlozi za promjenom politike već su odavna bujali među stručnjacima i zakonodavcima. 2013. je Kineska partija najavila da parovi kod kojih je barem jedan od partnera jedinac mogu bez straha od kazne imati dvoje djece. I onda je jednog dana, u četvrtak, politika dvoje djece stupila na snagu.
„Pitate me što mislim o novoj politici?”, pita gđa Pan. „Mislim da je apsurdno da država smije kontrolirati koliko će djece ljudi imati. Za vrijeme vladavine Mao Zedonga veliki vođa je govorio ‘Više ljudi znači veću snagu’. Onda je došlo vrijeme kada su htjeli kontrolirati populaciju i počeli su govoriti ‘jedno je dovoljno’. Sada govore da se može imati dvoje.”
