Jedne zime poslije vrlo jake snježne oluje, Marko i njegova majka su odlučili prošetati, da malo uživaju u zimskim ljepotama.
Snijeg je zabijelio cijeli grad, no, najljepše je bilo drveće. Hodajući putem koji je bio oivičen hrastovim drvećem, prijetili su da su se mnoge grane polomile pod težinom snijega.
“Neka od ovih stabala su teško oštećena i vjerojatno će se osušiti”, primijetila je majka. “Hrast drži svoje grane čvrsto i ne savija se, sve dok konačno težina ne postane prevelika i one se slome.”
“Bolje bi prošli da su kao oni zimzeleni. Kada napada više snijega nego što mogu podnijeti, grane se savijaju. Padaju sve niže i niže, savijajući se tako sve dok težina snijega ne sklizne sa njih. Sljedećega jutra oni su opet lijepi kao i prije toga.”
“Mama, hrastovi bi bili mnogo pametniji da nisu tako tvrdoglavi i nesavitljivi.” Reče Marko.
“U pravu si, sine, ti zato budi kao borovo drvo. Podnosi ono što možeš i dopusti da ostatak sklizne sa tebe. Zato je Isus tu – da učini ono što ti ne možeš. Bit ćeš sretniji i živjet ćeš mnogo duže!”
Autor nepoznat
