Čovjek može imati i tisuću dobrih argumenata za povjerovati u Boga. Ipak, (ni) to mu neće pomoći ako u svome srcu ima (neopisivu) tvrdoću.
To je ona vrsta tvrdoće koja svim silama pruža otpor vičući: “Ne na svjetlo! Ne na svjetlo!” Tim više ‘viče’ što se Svjetlo više približava.
Naime, neki obrasci mišljenja i ponašanja su se toliko udomaćili po unutarnjim stjenkama čovjekovog srca da mu ne daju tako lako promijeniti i napustiti dotadašnji ‘modus’ življenja.
Tako, na svjesnoj razini čovjek misli da bi predanje svog života u Božje ruke značilo, među ostalim, i gubitak samoga sebe.
Najčešće ne ide dalje u razmišljanju i o tome kako bi, moguće, to predanje značilo baš suprotno – dobitak samoga sebe.
I kako bi, što se gubitka tiče, zapravo (iz)gubio ‘samo’ ono što ga je tijekom godina, kao ljudsko biće, sve više podrivalo i morilo.
Čak i onda kad je, kao slobodan, činio ono što mu se činilo da je za njega najbolje.
Dakle, ostaju mu tri stvari.
Prva stvar je – priznanje. Osobno priznanje da mu dosadašnji ‘modus’, tj. putanja nije donijela željeni mir i trajnije zadovoljstvo. Čak ni nakon svojih najvećih uspjeha ili ostvarenja.
Druga stvar je shvaćanje da bez koraka vjere i bez predanja (govora iz) srca, nikada neće moći, ni uz najočitije argumente, upoznati tko je Bog, koliko je dobar i koliko jedino s Njim život dobiva i ima ispravan, dubok smisao.
Treća stvar koja ostaje čovjeku je – donošenje odluke. A odluka je posljedica prethodne dvije stvari.
Odluka o predanju gotovo uvijek padne tek kad čovjek ‘izgubi tlo pod nogama’, tj. kad nešto ili nekoga izgubi, kad doživi neku tešku tragediju, nepravdu, razočaranje..
Ili kad sam počini nešto čime je teško povrijedio ili upropastio nekoga. Često i onoga do koga mu je (po)najviše stalo.
Takvi se trenuci zovu ‘dragocjen rub’ ili ‘dragocjeno dno’. Jer je to mjesto na kojem čovjek ostavlja ego i ponos te shvaća da je jako malen u svakom pogledu. I da mu treba netko jako velik – u svakom pogledu.
Pa čini taj korak vjere i predanja. Tek onda, kad je sam ‘kušao’, može razumjeti i znati da je to – to. Ono za čim je oduvijek u svome biću tragao i žudio…
“Tada ćeš shvatiti pravdu, pravicu i sve staze dobra, jer će mudrost ući u tvoje srce i spoznaja će obradovati tvoju dušu.” (Izreke 2,9-10)
Autor: Dražen Radman
