Mnogi vjernici misle da je obilježje i uloga Crkve prvenstveno to da se svi mi dobro slažemo, te ugodno družimo i zabavljamo. Međutim, iako je sve to dobro i poželjno to nije glavno obilježje Crkve.
Ako se želiš sa svima dobro slagati i osjećati ugodno, postoje na deseci svjetovnih interesnih klubova i udruga. Iskreno, ja sam se jako dobro družio i zabavljao dok sam u mlađim danima bio član planinarskog društva. Pogledajmo koja su doista primarna obilježja Crkve i koji je njezin autoritet.
Po uskrsnuću, a prije nego što je uzašao na Nebo, Isus je obećao svojim učenicima da će biti s njima do kraja svijeta. Stoga mi nipošto ne smijemo gledati na Krista kao na odsutnog.
Na koji način je naš Gospodin Isus Krist prisutan na zemlji i među nama vjernicima? Krist je prije svega prisutan u i kroz svoju Crkvu koja je Tijelo Kristovo na zemlji. Svaki član Crkve je jedan od udova toga Tijela. Krist je i Glava Crkve po vodstvu Duha Svetog i pisanoj Božjoj riječi koji su nam dani.
Stoga, ako želimo Krista trebamo biti u Crkvi. Nitko ne može reći da pripada Kristu, a da ne pripada Crkvi koja je Kristova prisutnost na zemlji. Izvan Crkve nema spasenja.
Crkva o kojoj ovdje govorimo je vidljiva realnost. Kršćanska vjera je organizirana kao vidljiva zajednica vjernika na zemlji koju nazivamo Crkva. Ta vidljiva zajednica na zemlji je istovremeno sveta, a istovremeno grešna. Svaki vjernik na zemlji je istovremeno svet, a istovremeno grešan. Osim toga, ona može sadržavati one istinski vjerne, ali i one koji nemaju spasonosnu vjeru – i kukolj i žito istovremeno.
No u našoj ljudskoj domeni mi Crkvu možemo promatrati i njome se baviti isključivo kao vidljivom zajednicom (krštenih, ispovijedajućih) vjernika. I sama Biblija se Crkvom bavi uvijek kao vidljivom realnošću. Dok ona nevidljiva dimenzija Crkve – tko su oni koji su uistinu izabrani i spašeni, tko uistinu ima život vječni, spada u Božje, a ne ljudsko znanje.
Doduše, ima onih koji smatraju da posjeduju umalo Božje znanje. Misle da mogu osnovati vidljivu zajednicu koja će kakvoćom savršeno odgovarati onoj nevidljivoj; u kojoj će svi ljudi biti obraćeni i živjeti skoro pa bezgrešnim životom. No takva shvaćanja uvijek završe u subjektivnosti, a takve zajednice se pretvaraju u društva istomišljenika. Svakoga tko se baš ne uklapa u naš kut gledanja lako je proglasiti neobraćenim i odbaciti. Pokušaji da se prikažemo bezgrešnima lako se pretvaraju u licemjerstvo i prikrivanje. Mi smo pozvani da steknemo sigurnost vjere – da znamo da doista pripadamo Bogu – prvenstveno za sebe osobno, a ne za druge ljude.
Ima i onih koji se mnogo bave onom nevidljivom dimenzijom (koja ih se ne tiče) i kažu da njoj pripadaju, a do one vidljive Crkve i do njenih bogoslužja im nije stalo. Netko se razmeće svojom velikim znanjem i obraćenošću, a nema ga među nama i život ga demantira, dok je netko drugi tih, ne razmeće se, ali je ovdje s nama i slavi Boga.communion-cup-bible-bread
S obzirom da je u domeni našeg ljudskog razmatranja samo ona vidljiva Crkva, mi to možemo izreći ovako: Među onim ljudima koji vidljivo pripadaju Crkvi i sudjeluju u njenom zajedništvu, može biti i spašenih i izgubljenih. Dok oni koji svjesno odbijaju vidljivo pripadati Crkvi, nije im stalo i ne žele njezino zajedništvo, sigurno ne pripadaju ni onoj nevidljivoj. Oni su zasigurno izgubljeni.
Obilježja Crkve
Nije zlato sve što sja. Crkva je zajednica vjernika, ali rekli smo da mi ne možemo sa sigurnošću znati koji su to istinski vjernici. Crkva mora imati neka uočljiva obilježja. Mnogi vjernici misle da je obilježje i uloga Crkve prvenstveno to da se svi mi dobro slažemo, te ugodno družimo i zabavljamo. Međutim, iako je sve to dobro i poželjno to nije glavno obilježje Crkve. Ako se želiš sa svima dobro slagati i osjećati ugodno, postoje na deseci svjetovnih interesnih klubova i udruga. Iskreno, ja sam se jako dobro družio i zabavljao dok sam u mlađim danima bio član planinarskog društva. Pogledajmo koja su doista primarna obilježja Crkve i koji je njezin autoritet. Današnje čitanje iz Djela apostolskih nam nudi ta obilježja.
Prvo, mora biti postojana u apostolskom nauku. Taj nauk su Isusove riječi – ono što je propovijedao sam Isus Krist. Zatim je Isus ovlastio apostole da propovijedaju te iste riječi. One su prenesene nama primarno kroz Bibliju kao pisanu Božju riječ. Stoga je nauk apostolski ako je u skladu s tom Božjom riječi, i to onako kako ga je definirala povijesna Crkva, prvenstveno u ekumenskim Vjerovanjima. Crkva ima autoritet u tumačenju i određivanju sadržaja kršćanske vjere, ali istovremeno, kao nužno za spasenje ne smije nam nalagati ništa izvan ili suprotno Božjoj riječi.
Nauk se naziva apostolskim jer to pokazuje autoritet koji je Gospodin dao apostolima u naviještanju sadržaja vjere i izgradnji Crkve. Apostoli su ovlaštenje da s autoritetom propovijedaju Riječ i vode Crkvu prenijeli dalje na vjerne nadzornike (episkope). Nitko ne može s autoritetom propovijedati apostolski nauk ako nije pravilno prepoznat, pozvan i ovlašten od onih koji su i sami prethodno ovlašteni da vode Crkvu. Duhovni službenik (prezbiter) i dalje mora biti vjeran onima koji su ga postavili u službu inače gubi autoritet da propovijeda u Crkvi.
Apostolski nauk sadržan u Bibliji i ovlaštenje onoga tko ga propovijeda – oboje je važno i jedno bez drugoga ne može. Tako, iako pojedine zajednice mogu nastajati, a neke druge nestajati, i mada u današnjoj Crkvi postoje podjele, prava Crkva predstavlja kontinuitet koji je sadržan u apostolskom nauku i pravilno pozvanim duhovnim službenicima. Svatko tko nam, izvan tog kontinuiteta, neovlašteno naviješta neku drugačiju poruku ne predstavlja pravu Crkvu. Nismo dužni biti poslušni ni onim službenicima koji nam, mada pravilno pozvani, nalažu ono što je suprotno apostolskom nauku.
Zatim, tu je lomljenje kruha. Krist je ustanovio Euharistiju – službu zahvale Božjeg naroda:
I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.«
Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.«
U poslušnosti Kristovoj zapovijedi apostoli su nastavili predvoditi zajednicu u tom svetom činu. Kroz Euharistiju Krist je duhovno prisutan u svojoj Crkvi. Mi zaista u duhovnom smislu blagujemo od njegova Tijela i Krvi, te tako bivamo ohrabreni, a naša vjera i zajedništvo ojačani.
Molitva. Crkva je dužna prinositi Bogu svoju molitvenu žrtvu zahvale i štovanja. Neki kažu da je sama Crkva sakrament – vidljivi znak Evanđelja ovome svijetu. Crkva je dužna ovome svijetu svjedočiti Evanđelje, te pred Bogom moliti i zagovarati ovaj pali svijet.
To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga.
Dar Duha Svetoga je dat prvenstveno Crkvi (koju apostoli s autoritetom predvode), pa tek onda pojedincu. Mi imamo pravo i poželjno je da svakodnevno privatno čitamo Božju riječ, no Crkva kao zajednica ima prvenstvo u tumačenju Riječi. Moram doći u Crkvu da provjerim jesam li sve dobro shvatio i da me ona uputi (Dj 8, 31).
Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
Opraštati grijehe može samo Bog. No Crkva ima autoritet naviještati Evanđelje – pozivati ljude na vjeru i pokajanje. Ima autoritet poučavati Riječ i pozivati ljude na poslušnost Bogu. Ima pravo objaviti da se oni koji prihvate poruku Evanđelja i pridruže Crkvi imaju smatrati otkupljenima u Isusu Kristu i baštinicima vječne nade. Za one pak koji ustraju u tvrdokornoj nevjeri i odbijanju Evanđelja, te tako ostanu izvan Crkve, ima pravo pravo objaviti da će na Božjem sudu biti osuđeni. Ukratko, Crkva objavljuje da će vjerni biti pokriveni milošću u Isus Kristu, a tvrdokorno nevjerni osuđeni.
Samo Bog zna koji su doista njegovi. No svakoga tko je kršten, zajedno s nama ispovijeda vjeru i štuje Boga, te nastoji živjeti poslušnim životom trebamo smatrati bratom ili sestrom u Kristu i određenim za vječni život. Za svakoga tko razmišlja o Bogu i postavlja pitanje o svojoj vječnoj sudbini trebamo smatrati da ima nade, dok za onoga koga nije briga i ne postavlja pitanja teško da ima nade.
Recimo za kraj… Kad upadnemo u krizu naše vjere i posumnjamo, Crkva je najbolje mjesto na kojem možemo vidjeti i doživjeti Krista jer je on prisutan u svome Tijelu. Možemo ga vidjeti u zajedništvu štovanja i ispovijedanja vjere s drugom braćom i sestrama. Možemo ga doživjeti u propovijedanoj Riječi. Možemo ga prepoznati u lomljenju kruha. Možemo mu se obratiti u molitvama.
Autor: Jasmin Koso
