Štovanje Boga nije samo pjevanje u crkvi. Prije svega, ono se tiče našeg srca, bez obzira na to radimo li, pjevamo ili plešemo.
Postoji podjela u Crkvi. Točnije, postoje mnoge podjele u Crkvi. No jedna od njih najviše zabrinjava. Smatram da se ona odnosi na štovanje Boga. Radi se o podjeli onih koji razumiju što znači slaviti Gospodina ”u Duhu i istini” (Ivan 4, 24) i onih koji ne razumiju.
Takva podjela u Crkvi rezultira apatičnim zajednicama i kongregacijama na koje se sumnja u vezi ”karizmatičnosti”.
Svi smo čuli tvrdnje kako štovanje Boga nije samo pjevanje. No budimo iskreni: te riječi sve manje prikazuju tu istinu u našim životima kada drugi aspekti naših života ne prikazuju mjeru našeg slavljenja.
Čvrsto vjerujem da je štovanje jedan od najvažnijih aspekata našeg kršćanskog života, ako ne i najvažniji. Zbog toga, sotona na meti najviše i ima štovanje. Iz tog razloga, važno je razumjeti što zaista znači štovati i zbog čega je štovanje puno više od samog pjevanja u crkvi.
Borba protiv neznanja
Ako u crkvi postoje podjele, o njima se treba govoriti. Biblija je jasna: jedini način kako se o nekom problemu treba govoriti i kako se mogu ispraviti problemi unutar Crkve, bez obzira odnose li se oni na kulturalne ili religijske, jest ako pogledamo na ono što kaže Biblija.
U poslanici Timoteju, Pavao ukazuje mladom učeniku važnost Božje Riječi: „Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, spreman za svako dobro djelo“. (2. Timoteju 3, 16-17)
Prirodan nastavak ovoga jest potreba za time da kršćani budu podučeni. Nećemo shvatiti bit iskrenog štovanja samo ako budemo odlazili u svetišta. Novorođenče svoj materinji jezik uči tako što ga neprestano sluša. No, novorođenče ne razumije značenje tih riječi sve dok mu se ne objasni koja riječ pripada kojem predmetu ili kojoj aktivnosti. Riječi trebaju imati značenje kako bi ih se moglo na ispravan način koristiti, isto vrijedi i za djela i zamisli.
Osoba koja tvrdi da štovanje Boga nije samo pjevanje, je u pravu; to nam svima treba biti jasno. Slično tomu, neće svatko štovati Boga na potpuno isti način: za neke će biti legitimno pogrešno pjevati ili plesati za vrijeme štovanja, dok će drugima biti pogrešno ako to isto ne budu radili. Ne možemo prekoriti niti jednu od tih skupina, jer ne možemo znati što se nalazi u srcu svakoga od njih.
No trebamo se zapitati ovo pitanje: zašto ne podižemo ruke, zašto ne plešemo, zašto ne uzvikujemo Gospodinu? To nisu moderne zamisli, koje su uvedene iz sekularnog društva u Božju Crkvu, kao što netko može pomisliti. Kroz cijeli Stari zavjet vidimo kako je Božji odabrani narod reagirao na Božju prisutnost nesuzdržanim iskazivanjem radosti.
Kovčeg saveza
Gotovo 400 godina, Kovčeg saveza bio je s Božjim narodom, simbolizirajući Božju prisutnost među njima. U 2. Samuelovoj, David započinje s dugim postupkom preseljenja Kovčega u Jeruzalem, „David i svi Izraelci igrali su puni revnosti pred Gospodom, i pjevale se pjesme uz pratnju citara, harfa, bubnjeva, zvončića i cimbala“. (2. Samuelova 6, 5)
Kasnije, kada je Kovčeg konačno stigao u Jeruzalem, „David je plesao ispred Gospodina“. (2 Samuelova 6, 14) David je plesao toliko razuzdano da je „Šaulova kći Mikala gledala kroz prozor i vidjela kralja Davida kako skače i vrti se pred Jahvom i prezre ga ona u svome srcu“. (2. Samuelova 6, 16)
Kasnije, kada se David vratio kod nje, ismijala ga je zbog onoga što je učinio: „Kako se časno danas ponio Izraelov kralj kad se otkrio pred očima sluškinja slugu svojih kao što se otkriva prost čovjek“! (2. Samuelova 6, 20)
Davidov odgovor trebao bi biti odgovor svih nas, kada nas se vidi kako štujemo Boga plesom:
„Pred Jahvom ja plešem! Tako mi živoga Jahve, koji me izabrao mjesto tvog oca i mjesto svega njegova doma da me postavi za kneza nad Izraelom, narodom Jahvinim: pred Jahvom ću igrati! I još ću se dublje poniziti. Bit ću neznatan u tvojim očima, ali pred sluškinjama o kojima govoriš, pred njima ću biti u časti“. (2. Samuelova 6, 21-22)
Psalmist je bio jednako iskren u svojoj želji za iskazivanjem štovanja Jahvi: „Slavite Jahvu na harfi, na liri od deset žica veličajte njega“! (Psalam 33, 2)
Štovanje Boga u našim crkvama
Novi zavjet malo drugačije opisuje štovanje Boga, što se i moglo očekivati od knjiga u kojima je opisana Isusova svrha ispunjavanja Zakona. (Matej 5, 17) Više se štovanje i slavljenje neće odvijati kao što se odvijalo prije, kao ritualne serije mehaničkih posvećenja koje su usredotočene na hram u Jeruzalemu.
Umjesto toga, Isus je rekao ženi Samarijanki: „Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski štovatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo štovatelje traži Otac“. (Ivan 4, 21; 23)
Ovo dobiva više na obliku kada čitamo Pavlovu poslanicu Rimljanima:
„Stoga, zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne prilagođavajte se ovomu svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“. (Rimljanima 12, 1-2)
To ”stoga” odnosi se na sve ostale upute koje su napisane u poslanici Rimljanima do tog trenutka, drugim riječima, velik broj uputa o tome kako živjeti pobožan život predstavlja ono kako bismo trebali štovati Boga. Everett F. Harrison i Donald A. Hagner tvrde kako Pavlova zamisao oko slavljenja ovdje ”ne samo da opisuje zamisao obožavanja Boga, nego i pokriva cijeli opseg kršćanskog života i aktivnosti”.
Bez obzira na to jesmo li u crkvi i ondje pjevamo, molimo ili služimo ili živimo naše živote, radimo, u našim smo domovima ili se igramo, štovanje Boga trebalo bi biti prirodan produžetak svega onoga što radimo. Nadalje, štovanje Boga trebalo bi izgledati isto u našim srcima, bez obzira na to radimo li, pjevamo ili plešemo.
Autor: Joshua S. Hill; Izvor: Relevantmagazine.com
