Je li u redu biti ljut u molitvi, odnosno ljutito moliti? Tako glasi pitanje od Jakea iz Zapadne Australije koje je postavio poznatom pastoru Johnu Piperu.
Ovako glasi njegovo pitanje: „Pastore John, pozdrav, i hvala vam na tome što ste uzeli u obzir moje pitanje. Je li u redu biti ljut u molitvi? To je moje pitanje. Kakao bih raščistio misli, često vozim bicikl oko obližnjeg jezera. Svaki krug iznosi oko 6 kilometara i vozim bicikl oko tog jezera već dugo vremena.
Dok vozim, počnem govoriti Bogu. Moja usta odjednom se otvore; izgubim osjećaj za sebe, ”isključim se” i počnem razgovarati s Bogom da doslovno nisam svjestan samoga sebe. U takvim iskustvima, bile su dvije odvijene situacije kada sam se molio Bogu na izravan, oštar način. No evo u čemu je riječ. U obje od tih situacija Bog je odgovorio na moje molitve unutar nekoliko sati. Stoga, to me dovelo do pitanja: želi li Bog od nas da se molimo na iskren, jasan, izravan i na način u kojima ćemo biti nesvjesni samih sebe dok molimo“?
John Piper mu je ovako odgovorio:
Sjećam se da sam prije dosta godina čitao biografiju Mary Slessor, škotske misionarke koja je u 19. stoljeću služila u Africi. Jedna od rečenica koju nikada neću zaboraviti, što je bio i jedan od razloga zbog kojeg sam uzeo knjigu u ruke, kako bih bio siguran da sam dobro upamtio, glasila je ovako: u pismu je napisala onima koji su je podržavali: „Molite za nas. Molite za nas kao kada radite posao, iskreno, s namjerom, redovito“.
Ta me se rečenica dojmila, jer obično na molitve ne gledam kao na obavljanje posla. Običavam stavljati veliki naglasak na uključenost osjećaja u molitvu. Možda je uključila i to kada je napisala ”iskreno”. Ne želim pogrešno shvatiti.
VIDI OVO: Bog želi iskrenost: 4 stvari koje trebamo uključiti u naše dnevne molitve
Zauzetost molitvom
No nisam bio pripremljen za ovaj dio ”molite za nas kao kada radite posao”. Sjećam se toga, to nikada neću zaboraviti: „Molite za nas na način kao da radite posao“, kao da smo zaposleni kod Boga. Iskreno i jednostavno, na običan način, mi kucamo na Njegova vrata, izgovaramo ono što trebamo za naše služenje, za pomoć gospođi Slessor u Calabaru i nakon toga odlazimo uz pozdrav.
Počeo sam vjerovati da zaista ima nečega u tome; ne da trebamo biti indiferentni u vezi osjećanja bilo kakvih osjećaja prema Ocu tijekom molitve, ali isto tako ne bismo naše molitve niti trebali pretvoriti u nešto što ima samo važnost ako se sastoji od osjećajima-nabijenih molbi ili ako sadrži određene emocije.
Ovo spominjem jer mi se čini da je pogled Mary Slessor bio donekle sličan onome što Jake pita u svome pitanju: „želi li Bog od nas da se molimo na iskren, jasan, izravan i na način u kojima ćemo biti nesvjesni samih sebe dok molimo“? Smatram da bi se Mary Slessor svidio moj prijedlog.
Ispitivanje motiva molitve
Uzmimo ova četiri motiva, te četiri riječi koje on koristi kako bi definirao molitvu i ispitajmo ih ili ih barem pokušajmo razumjeti, kako bismo mogli reći ”da” ili ”ne” u vezi onoga što on pita: 1. Istinitost. 2. Biti nesvjestan sebe u molitvi. 3. Jednostavnost i iskrenost. 4. Izravnost do granica nepristojnosti.
1. Istinitost
Zasigurno, nitko ne može poreći istinitost s Bogom. No, to nije dovoljan razlog za to da molitva bude zadovoljavajuća za Boga, budući da postoji mnoštvo toga što je istinito meni, a što ne zadovoljava Boga. No mi takve stvari ne činimo boljima time što smo neiskreni u vezi njih.
Stoga, uvijek je bolje biti istinit nego biti neistinit. Bog ionako poznaje moje srce, a neistinitost prema Bogu nema smisla. Ništa ne možemo sakriti od Boga. Stoga da, po svim mjerilima, naše molitve trebale bi biti istinite.
2. Biti nesvjestan sebe u molitvi
Iduće, Jake govori kako on želi da njegove molitve budu samosvjesne. Shvatit ću to kao da kaže da želi biti u cijelosti uključen u razgovor s Bogom na način da tijekom molitve nismo više svjesni samih sebe, načina kako molimo i kako izgovarao riječi, već smo u potpunosti uključeni u razgovor s Bogom, zapravo nesvjesni samih sebe.
Uvijek sam želio biti takav u svojim propovijedanjima. Nikada ne želim biti takav propovjednik koji će, tijekom propovijedanja, misliti o sebi ”nije dobro, ne radiš dobar posao” ili ”dobro je, dobro radiš”. Ne, želim biti toliko uključen u propovijedanje i u širenje Istine da čak niti ne pomišljam na sebe. Isto to trebamo željeti kod molitve.
VIDI OVO: Bog odgovara na iskrene molitve: Što to znači?
Stoga da, mislim, ako je to ono što on govori, to je upravo ono što i ja želim. Možemo propovijedati ili moliti u potpunoj slobodi i autentičnosti. Stoga, slažem se s Jakeom. Želimo biti nepodijeljeni u našim molitvama, kao i u propovijedanjima, što znači da želimo u potpunosti biti usredotočeni na Boga, ne na nas same i na to kako molimo. Mislim da je to vrlo, vrlo dobar cilj, stoga amen za nesvjesnost sebe.
Prije nego što završim, dopustite mi da kažem da su istinitost, poput nesvjesnosti samoga sebe, nije jamac da je naša molitva zadovoljavajuća za Boga. Spontanost, koja progovara iz naše nesvjesnosti, može doći iz onih dijelova srca koji još uvijek nisu posvećeni i mogu otkriti aspekte naše grešnosti. Stoga, biti nesvjestan sebe u molitvi je dobra stvar, no ono treba druge utjecaje kako bi polučilo zadovoljstvo kod Boga.
3. Jednostavnost i iskrenost
Nakon toga, Jake kaže kako želi da njegove molitve budu jednostavne i iskrene. Siguran sam da misli više od toga da trebamo ”izbjeći kompliciranost u Božjoj prisutnosti”. To je previše očigledno da bismo to razmatrali. Ne, mislim da misli nešto slično onome što je Mary Slessor mislila kada je rekla: „Želim da molite za mene na način kao da radite posao“.
Drugim riječima, kada ulazite u Božji ured, ne trebate čavrljati, ne trebate okolišati, ne trebate raditi na postizanju određenog tona glasa, ne trebate biti suptilni, neizravni ili kalkulirati; samo trebate biti izravni i odmah prijeći na stvar. Bog je Bog, Bog voli molitvu, Bog je milosrdan i Bog je dao slavna obećanja za one koji Mu budu vjerovali. Imam potrebu; ona je u skladu s Božjom otkrivenom voljom. Izreći ću svoj slučaj, reći ću svoju molbu i otići ću svojim poslom u vjeri, jer Boga se ne može poistovjetiti s traćenjem vremena. Nešto poput toga je sigurno ono na što on misli kod ”iskrenosti i jednostavnosti”.
Rekao bih, sve dok god naše načine molitve ne učinimo apsolutnima, oni su savršeno u redu. Ona odgovara puno širem repertoaru različitih načina kako možemo prići Bogu. Postoji puno različitih okolnosti i emocionalnih situacija, osjećaja hitnosti i raspoloženja trenutka da niti jedno, jednostavno ponašanje, poput ponašanja kao što su izravnost i jednostavnost, ne bi trebali biti učinjeno normativnima za molitve. Postoje razdoblja kada bih rekao da je molitva kao da se radi posao ili molitva u jednostavnosti i iskrenosti savršeno odgovarajuća, a postoje i situacije kada bi djelovalo poprilično čudno na takve načine pristupati Bogu, pogotovo u situaciju kada je, na primjer, vaš supružnik poginuo.
4. Izravnost, do granice nepristojnosti.
Posljednja stvar koju Jake predlaže je izravnost. Ovdje sam najmanje siguran u vezi onoga na što Jake cilja. Kada bih imao samo riječ ”izravan”, to bi bilo u redu, no prvo njegovo pitanje glasilo je: „Je li u dobro moliti u ljutosti“? Nakon toga on nastavlja: „Postoje dvije odvijene situacije kada sam se molio Bogu na izravan, oštar način“. Sada imamo ”ljuto, oštro” i ”izravno”. Stoga, nisam siguran što točno ovdje Jake misli, jer ne samo da se ove tri riječi odnose na različita stanja uma, već riječ ”ljut” može značiti ljutitost na Boga ili ljutitost na neko zlo koje je izraženo Bogu, ali ne na Boga.
No, bi li netko trebao biti izravan ili oštar u molitvi Bogu, to ovisi o tome posjeduje li ta osoba osjećaje nepoštovanja ili nestrpljivosti prema Bogu. Mogu zamisliti da izravan i oštar način razgovora koji ne pokazuje nepoštovanje i koji ne pokazuje nestrpljivost. S obzirom na ljutnju, mislim da nikada nije dobro biti ljut na Boga, nikada. Ljutnja na neku osobu znači uzrujanost zbog toga što je ta osoba učinila nešto vrlo loše. Nikada se ne bismo trebali tako osjećati niti to reći Bogu.
Kada je Isus snažno želio nešto reći ili iskusiti nešto drugačije, na primjer u Getsemanskom vrtu, u vezi onoga što će Bog učiniti, nije se razljutio zbog Božje odluke koja je bila oprečna s onome što je Isus molio. Isus se ponizio i podčinio Božjoj volji. Čak ni vapaj osuđenika, ”Zašto si me napustio”? ne bijaše vapaj ljutnje prema Bogu. (Matej 27, 46; Marko 15, 34) Bog je neograničeno mudar, neograničeno dobar i neograničeno sposoban ispuniti svoje mudre i dobre planove te stoga nikada nemamo pravo biti ljuti na Boga.
VIDI OVO: Kako moliti u jedinstvu s Duhom Svetim?
No ako smo ljuti zbog nečega zbog čega trebamo biti ljuti, onda smatram da ne trebamo čekati da ta ljutitost mine prije nego što odemo Bogu. Pogotovo ako će se naša ljutnja pretvoriti u grješnu ljutnju, što se u većini slučajeva događa, barem kod Johna Pipera, rekao bih. To je bilo ono na što je Jakov izgleda mislio kada je rekao: „Ljutnja čovjekova ne stvara Božju pravednost“. (Jakovljeva 1, 20) Ako ćemo postati grješni u našoj ljutnji, tada bi sasvim odgovarajuće bilo što prije otići kod Boga, u toj ljutnji i zamoliti Ga za pomoć, kako bi ta ljutnja mogla biti posvećena.
Nastavi moliti
Na kraju kažem: nastavi moliti Jake! Nastavi moliti. Drago mi je što moliš; drago mi je što si nesvjestan sebe tijekom molitve. Neka svatko od nas dobije istinitost, slobodu od samosvjesnosti i neka se svatko od nas redovito moli kao da radi posao.
Neka svatko od nas dođe Bogu i neka bude čvrst i poslušan kao što trebasmo biti, kada prilazimo kao voljeni i pouzdani Božji prijatelji.
Izvor: DesiringGod.org
