”… U njemu (Kristu) imamo oslobođenje krvlju, oproštenje grijeha…” (Efežanima 1,7).
Isus je došao osloboditi nas od prošlosti i primijeniti svoj iscjeliteljski dodir u sadašnjosti, da bismo svaki dan mogli živjeti kao da je to već slavna budućnost.
Pavao veli da nam je oslobođenje već osigurano i da nam je u Kristu dostupno.
Ali, kao i kod dobrog lijeka, prvo moramo pročitati uputstvo, pa ga tek onda primijeniti na povredu. Kad Isus liječi povrede, On liječi i sjećanje.
Moj otac me tukao kroz cijelo djetinjstvo
Navest ću jedan primjer iz vlastitog života koji se može primijeniti na mnoge slične situacije u životu. Dok sam bio dijete, otac me je često šamarao. Bio je visok 2 metra, i težak oko 100 kg, i ja sam se sa svojih 1,5 metara i 55 kg težine pred njim osjećao posve bespomoćnim. Da stvari budu još gore, jedina prilika kad bi on na mene obraćao pažnju bila je kad bi me udarao.
Nakon što me je godinama tako šamarao, kod mene se razvila prirodna reakcija da podignem ruku u samoobranu kad god netko digne svoju ruku. Tako kad bio netko pored mene podigao ruku da se počeše po glavi, ja bih automatski podigao svoju u samoobranu, misleći da će me udariti. A budući da je otac na mene obraćao pažnju samo kad bi me udarao, moje je shvaćanje ljubavi vilo da se ona iskazuje kroz udaranje.
Kad sam postao kršćanin, jednom sam čak molio da me Bog nekako istuče kako bih osjetio da me voli; iskustvo iz djetinjstva oblikovalo je moje shvaćanje ljubavi i načina na koji je treba tražiti. Ali, naš je Gospodin bio toliko milostiv da je tu moju povredu iscijelio, oslobodio me i dao mi ljubavi prema ocu, a i njemu prema meni.
Prirodna duhovno – osjećajna veza
Važno je također shvatiti da između roditelja i djece, između supružnika i između prijatelja postoji prirodna duhovno-osjećajna veza, pa kod povređivanja i neudovoljavanja potrebama dolazi do oblikovanja duhovnih i osjećajnih invalida koji će kod drugih tražiti zadovoljenje tih svojih potreba i iscjeljenje svojih povreda.
Stoga se treba usredotočiti na korake iscjeljenja: povredu, njezine uzroke, iscjeljenje i Krista.
- Treba početi s priznanjem: priznao sam da mi je otac zlostavljajući me, nanosio nepravdu i griješio protiv mene, da me je duhovno povrijedio i da sam ga zato mrzio. Zato sam mu morao oprostiti, osloboditi ga krivice zato što me je povrijedio i osloboditi povrede.Otvoreno sam rekao: opraštam ocu. Zatim sam molio Boga da mu oprosti, iscijeli ga i pomogne mu. Kada sam to učinio, zaplakao sam od olakšanja, jer sam bio oslobođen tereta prošlosti.
- Molio sam Boga da slomi duhovno i osjećajno ropstvo koje nas je držalo vezanima, i Isus je slomio jaram ropstva. Božja je Riječ oštra i prodire sve do našeg duha da bi dovela do isjeljenja i duhovnog oslobođenja (Hebrejima 4,1-3).
- Onda sam zamolio Isusa da iscijeli povrede koje mi je otac nanio, i one povrede u njegovom životu koje je svojim postupcima sam sebi nanio.
- Zamolio sam Isusa da se vrati u moju prošlost i da obnovi moj odnos s ocem u onim trenucima kad mi je nanosio povrede, i da obogati naš odnos u sadašnjosti. Molio sam Ga da bude sa mnom u tim teškim trenucima, da na sebe preuzme sve povrede nanesene fizički i riječima koje je otac izazivao, da mi da ljubavi za njega i da na pozitivan način doprinese gdje god nešto u životu mog oca i meni nedostaje.
- Zamolio sam Isusa da udovolji onim potrebama kojima u moj djetinjstvu nije udovoljeno, i da moju osobu obnovi tako da budem nalik Njemu.
- Konačno, zamolio sam Ga da me ispuni svojom ljubavlju za oca, sebe i druge nalik ocu. Isus je to učinio i ja sam oslobođen, duhovno i emocionalno, On je ocu i meni poklonio mnoge mjesece ljubavi i zajedništva. Ovakvo iscjeljenje obično se ne dogodi odjednom, već kroz određeno vremensko razdoblje, a važio za bilo koju vrstu povreda iz bilo kojeg životnog razdoblja.
Autor: J. M.
