Nesebična majka je odlučila zadržati i roditi dijete bez mozga koje je preminulo. No, njezino djelo koje je učinila mnogi nisu očekivali. Ona je uistinu divna žena!
Malo je stvari koje se mogu usporediti s radošću donošenja novog života na svijet. Od prvih zvukova do ludih avantura i godina pobune i hormona, svaka faza razvoja djeteta drži posebno mjesto u majčinom srcu. Većina majki zamišlja putovanje svog djeteta u budućnosti kada ga rode, no, zamislite da rađate bebu za koju znate da neće preživjeti?
Biste li mogli proći kroz tih bolnih 9 mjeseci trudnoće znajući da će vaše dijete preminuti unutar nekoliko dana, ako ne i sati?
Saznala je da će roditi dijete bez mozga
Kada je mlada majka, Keri Young, saznala da će njezina beba Eva biti rođena bez mozga upitala je jedno vrlo teško pitanje: „Ako budem čekala do poroda, hoćemo li moći donirati njezine organe?“
Njezin suprug, Royce, nije mogao vjerovati riječima koje je čuo.
Bio je potpuno zadivljen nesebičnošću svoje supruge te je napisao ovu poruku na Facebooku koja sada služi kao inspiracija mnogima:
„Neku večer, prije odlaska za New Orleans, gledao sam moju predivnu suprugu kako spava.
Gledao sam u kako leži s velikim trbuhom u kojem je naša kćer, kćer koja neće preživjeti više od nekoliko dana. Nisam mogao vjerovati koliko je moja supruga divna osoba. Ja sam pisac tako da moram zapisati što osjećam.
Izvadio sam mobitel i počeo pisati što sam osjećao. Sada, tisućama kilometara dalje u hotelskoj osobi, shvatio sam da trebam ovu poruku podijeliti i s drugima umjesto da ju, kao što to inače činim, zadržim za sebe.
VIDI OVO: „Dijete-čudo“: Dječak rođen „bez mozga“ nastavlja prkositi svim prognozama
‘Jako je lijepo što ste to rekli’
Pomislio sam na trenutak kada smo saznali da Eva nije savršena te kako je u doslovno 30 sekundi, nakon što nam je liječnik rekao da naša beba nema mozak, Keri upitala: ‘Ako budem čekala do poroda, hoćemo li moći donirati njezine organe?’.
Sjećam se da je liječnik stavio ruku na njezino rame i da je rekao: ‘Jako je lijepo što ste to rekli’. No, Keri je to i mislila. Te su me riječi podignule iz slomljenosti te sam joj se samo divio. Bio sam promatrač svog života, gledao sam kako superheroj pronalazi svoje moći.
Doslovno, u najgorem trenu njezina života, trebalo joj je manje od minute da počne misliti na nekog drugog i da njezina nesebičnost počne djelovati. To je jedna od najljepših stvari koje sam ikada iskusio. U osam godina otkako smo u braku (i 15 godina zajedno) imao sam mnogo trenutka zbog kojih sam zastao i pomislio: ‘Ajme, ona je moja žena, kako sam samo sretan’. No ovo je bilo drugačije. Shvatio sam da nisam samo u braku sa svojom najboljom prijateljicom, nego sa istinski predivnim i posebnim ljudskim bićem.
Cijeli je proces bio nevjerojatno težak, a ja sam taj koji, kao i vi, sve promatram sa strane. Keri je ta koja je u rovovima. Ona je osjetila svaki udarac, okret i pokret. Ona je živjela s neprestanim podsjetnikom da nosi bebu koja će umrijeti. Njezina leđa bole. Noge su joj natekle. Ona osjeća sve one divne trudničke stvari.
No na kraju devet mjeseci ostat će samo tama koju nikada prije nije osjetila – Eve neće biti. Ona je ta koja će se nositi sa svima što dolazi s bebom – mlijeko će navirati, morat će se oporavljati, ali neće biti maženja, predivne bebice zbog koje ćete znati da je sve to vrijedilo.
Odlučila je donirati organe svoje kćerkice
Odlučili smo nositi Evu sve do kraja trudnoće iz mnogih razloga, ali prvi je bio doniranje njezinih organa. Ne kažemo to kako bi se hvalili. Bio je to jednostavno praktičan završetak u našim glavama prije nego smo shvatili da je Eva živa i da naša kćer zaslužuje upoznati svoju mamu i tatu. Moći ćemo ju držati, ljubiti i voljeti te ćemo to cijeniti zauvijek. Keri je odmah to uvidjela. Mnoga djeca trebaju nove organe, ali prije toga nečija beba prvo mora preminuti. Eva može biti to čudo koje mnogi trebaju.
Uskoro smo na cilju. Iako će biti predivno otići u bolnicu i upoznati Evu, Keri će otići roditi, ali se kući nećemo vratiti s bebom.
Mnogo ljudi kaže da ništa ne bi mijenjali kada je riječ o teškim okolnostima. Ja bih volio sve ovo promijeniti. Ja želim da je Eva savršena, da može slaviti svoj prvi rođendan. Da ju mogu gledati kako uči hodati. Da šalje poruke dečkima. Želim ju voditi do oltara. Želim sve promijeniti, ne znate koliko. No, ne mogu. Ovo je naša stvarnost. Ne možemo protiv nje.
Kad god se Harrison ozlijedi ili mora skinuti flaster ili što drugo, Keri ga pita je li hrabar i snažan. Taj maleni dječak kimne glavom i uvijek kaže: ‘Ja hrabar. Ja snažan.’ Gledam u Keri i ne moram pitati. Ona je HRABRA. Ona je SNAŽNA. Ona je nevjerojatna. Predivna. Ona je drugačija. Ona je jedna spektakularna žena. I nekako, ona je moja supruga. Ne da sam trebao nešto ovakvo kako bih to uvidio, ali sam sada poželio svima reći za to“.
