Kada ga je uzeo u ruke, ginekolog ga je ispustio. Bila sam šokirana, no on je rekao: „U redu je, mlada si, imat ćeš ih još, TI si u redu“.
Ovo je priča jedne majke koja je preživjela vrlo tešku tragediju s kojom se, na žalost, mnoge žene mogu poistovjetiti. Donosimo dijelove njezine objave:
„Bio je siječanj 2017. godine, i iako mi je mjesečnica uvijek bila neuredna sada sam imala osjećaj da nešto nije u redu. Odmah sam otišla po test za trudnoću – bojala sam se upotrijebiti ga kod kuće tako da sam otišla kod prijateljice. Gotovo u istom trenutku sam dobila pozitivan rezultat. Počela sam plakati, puna raznih osjećaja. Diego, moj dečko, i ja smo razgovarali o mogućnosti djeteta, ali sada je to bilo stvarno. Bila sam trudna.
Često sam se šalila da me Bog stavio za zemlju da budem majka – iako se sada nisam osjećala uzbuđeno kako sam mislila da hoću kada saznam da sam trudna. Bila sam uplašena, zabrinuta i nisam bila spremna. Diego i ja smo u parku za pse razgovarali o trenutnoj situaciji kao da nema ništa novo. No, nisam mogla vjerovati da beba raste u meni.
Nakon nekoliko dana sam nazvala ginekologa kako bi dobila potvrdu. Ispalo je da sam trudna već sedam tjedana. Nakon toga smo otišli u New York na proslavu mog 24. rođendana, a cijelo to vrijeme mi je bilo muka, bila sam tjeskobna, stalno mi je bilo vruće, neprestano sam plakala. Došli su i pojačani mirisi, užasni mirisi New Yorka – nisam to mogla podnijeti. Pokušala sam ne misliti na to da u meni raste beba, jer, samo nas je četvero znalo do tada, a ni Diego ni ja nismo znali kako se osjećati. Bili smo šokirani.
Kada smo se vratili kući, odlučili smo reći našim roditeljima.
U to vrijeme smo bili zajedno samo 6 mjeseci, a zatrudnjela sam nakon 3 i pol mjeseca tako da smo bili jako uplašeni. Dok sam s mamom i Diegom gledala seriju rekla sam joj da će biti baka. Nije mogla vjerovati, postala je ljuta i samo je rekla da moram reći tati znajući da sam se toga najviše bojala. Najviše me je brinula reakcija roditelja od trena kada sam saznala da sam trudna. Budući da sam živjela s njima već sam počela tražiti stanove, za svaki slučaj.
VIDI OVO: Ginekolog joj je rekao da odmah pobaci dijete: Dobro da ga nije poslušala!
Slijedeći dan se Diego izlanuo pred mojim tatom. Rekao je da sam trudna. Nikada nisam vidjela mog tatu tako razočaranog. Pogledao me je suznim očima i otišao. Bila sam jako zbunjena. Diego je nastavio igrati igre s mojim bratom kao da se ništa nije dogodilo. Tada mi je tata prišao i zatražio da popriča samo sa mnom. Rekao je riječi koje su me ispunile ljubavi i zahvalnošću te sam napokon mogla početi disati. Rekao je da nisam sama, da se ne moram odmah udati ili iseliti, da su oni još uvijek moji roditelji i njihov dom je moj dom. Nakon toga je Diego dao vijesti svojoj mami i braći, a 25.2. smo objavili vijest svim našim prijateljima na društvenim mrežama.
Trudnoća je tekla odlično, trbuh mi je rastao, nisam imala pretjerane simptome. Sve sam dobro jela, ali mi se uvijek spavalo.
U travnju smo otkrili spol bebe (jedno je moj tata htio znati), a kasnije su i drugi otkrili – u meni je bio dječak, naš Ian Max. Bili smo jako uzbuđeni.
Krajem travnja sam se našla sama preko vikenda, roditelji su bili na putu, a Diego je radio. Kada smo se svi okupili u nedjelju osjetila sam jaku bol u trbuhu. Dolazila je svakih 5-10 minuta. Otišla sam ginekologu u ponedjeljak.
Ginekolog joj je rekao da je beba savršeno zdrava
Tamo mi je ginekolog rekao da je beba savršeno zdrava i da su bolovi normalni jer beba raste. Otišla sam kući sretna te sam nastavila raditi.
Slijedeći utorak sam se probudila u užasnim bolovima. Nisam mogla na posao. Umjesto da sam otišla ginekologu (uvijek žalim za time) ja sam zaspala, no poslije podne nisam mogla podnijeti bol. Roditelji su me hitno odveli u bolnicu.
Odmah sam odvedena na odjel za rodilje, postavili su mi milijun pitanja te su mi spojili trbuh na monitor. Liječnik je ušao i rekao mi da su bolovi zapravo trudovi – rađala sam. Rekao je da mi se cerviks otvorio i da je posteljica došla u kontakt s vaginalnim kanalom što je dovelo do infekcije.
VIDI OVO: Ginekolog se rasplakao nakon što je porodio ženu: Rekla je ”Bog je najveći”, a onda umrla
Imala sam dvije opcije – ukloniti trudnoću ili pustiti da moje tijelo odradi što mora. Odabrala sam drugo – cijeli mi se svijet rušio. Željela sam da to sve bude samo noćna mora. Roditelji i Diego su pozvali našu obitelj, uskoro su svi bili u bolnici. Još uvijek sam imala trudove. Dobila sam epiduralnu i kateter. Rekla sam medicinskoj sestri da me kateter boli, što nije trebalo biti moguće. Liječnik me je došao pregledati i tada mi je puknuo vodenjak. Znala sam što se događa – gubila sam bebu.
Kada ga je uzeo u ruke, liječnik ga je ispustio
Vrištala sam i plakala. Diego mi je držao ruke. Stavili su me na krevet i podignuli mi noge. Liječnici su govorili da tiskam. Uskoro sam rodila Iana Maxa. Kada ga je uzeo u ruke, liječnik ga je ispustio, bila sam šokirana, no on je rekao: „U redu je, mlada si, imat ćeš ih još, TI si u redu“. Nisam mogla vjerovati što se dogodilo. Majka mi je rekla da se liječnik tako ponašao s Ianom da je mislila da će ga baciti u smeće.
Ian je bio tako malen, bio je savršen. Izgledao je točno kao njegov otac. Nakon što je rođen obitelj je ušla u sobu. Bila sam u šoku, stalno sam plakala. Samo sam željela držati mog sina.
Imala sam potpuno normalnu trudnoću i zdravu bebu. Kasnije sam saznala da sam imala problema s cerviskom i da je moje tijelo izabralo mene umjesto trudnoće. Osjetila sam mir jer sam barem imala odgovor – mnoge majke koje izgube svoje dijete nikada ne saznaju zašto se to dogodilo.
Medicinska sestra je napravila malenu kutiju sa svim Ianovim stvarima i otiskom njegovih stopala i dlanova. Ian je bio s nama u sobi dva dana, dok nisam otpuštena kući. Blagoslovljen je i svi smo se molili nad njim. Tada smo se morali oprostiti.
Kod kuće smo pripremili pokop
Kod kuće smo pripremili pokop za Iana. Pogrebnica nije mogla vjerovati koliko je ljudi došlo ispratiti tako malenu bebu. Ian je bio, i još uvijek jest, u našim srcima. Nije zaboravljen, uvijek nam je u mislima i molitvama. Nedostaje sam svaki dan i iako želimo da je sve drugačije završilo, znam da on Bogu treba više nego nama. Svaki dan plačem za njim iako mi ljudi govore da sam jako snažna.
Dugo mi je trebalo da dođem do ove točke. No znam da Ian zna koliko ga volim i koliko mi nedostaje. To je moja priča, čista i surova. Ako ste prošli kroz bilo što slično, znajte – niste sami. Nadam se da će Ianova priča pomoći drugima i ohrabriti druge da podijele svoje priče.“
