U Postanku čitamo da se Sotona najprije obratio Evi. Zašto je to učinio? Je li Eva, kako je đavao gledao, bila ranjivija na neki način?
Stoljećima 1. Timoteju 2, 12 nije bio kontroverzan stih. Sada, u nekim krugovima, postao je jedan od biblijskih stihova o kojima se najviše raspravlja. Pavlove riječi nekima zvuče kao grebanje čavlima po ploči: „A ne dopuštam ženi, da ući, niti da vlada mužem, nego da bude u tišini“. No Pavao ovo ne ostavlja bez objašnjenja.
Čak i prije dvije tisuće godina, znao je da treba reći više. Stoga, on ne baca mikrofon, ne odlazi niti se miče na iduću temu. Raspravljao je. Dao je razloge (stih 13 započinje sa ”za”). Dva od njih (stih 14 započinje sa ”i”). Oba od njih ključni su i, kao što ću govoriti ovdje, to su dva povezana razloga; jedan vodi prema drugome, drugi slijedi prvi.
Bilo bi budalasto kada bismo Pavlove riječi iz 12. stiha iščupali iz njihovog konteksta i kada bismo se pretvarali da objašnjavamo što on znači (i što ne znači), bez čitanja ostatka stihova i shvaćanja cijelog konteksta.
Stoga, koji su razlozi koje Pavao sam daje u 13. i 14. stihu za ono što govori? Njegov odgovor su tri ključne riječi, koje odjekuju preciznim jezikom u Postanku 2 i 3, dok Pavao objašnjava svoje upute za crkvu u pogledu događaja stvaranja i pada.
1. Adam je stvoren prvi
Kada Pavao u 13. stihu kaže ”Adam je napravljen prvi”, on ukazuje na riječi iz Postanka 2 i na nevjerojatan slijed nastanka stvaranja. Možda nam je toliko poznata priča Božjeg stvaranja Adama, nakon čega je ispred njega poredao životinje, nakon čega je stvorio Evu, da nismo nikada zastali kako bismo razmislili o tom redu. To je slijed koji razbija naše moderne poglede. Zašto Bog nije Adama i Evu stvorio u isto vrijeme? Zašto je Bog najprije stvorio Adama i nakon toga produljio vrijeme i prostor, između stvaranja Adama od praha zemaljskog i Eve od Adama?
Glagol ”napraviti” važan je za Postanak 2, posebice za stih 7: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“. To je prva poveznica sa onime što Pavao kaže u 1. Timoteju 2, 13: „Adam je prvi napravljen“.
2. Nakon toga Eva
Tada Pavao dodaje: ”nakon toga Eva”. Ponovno, on to povezuje sa Postankom 2. Ne samo da je Bog najprije napravio muškarca (Postanak 2, 7), već Eve nema sve do 18. stiha: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“. U međuvremenu, Bog stvara Edenski vrt (stih 8), čini da stabla rastu (stih 9), postavlja muškarca u vrt, kako bi ga obrađivao i održavao ga (stih 15) te daje muškarcu moralnu viziju za vrt (jedi sa svakog stabla osim sa jednoga, stihovi 16-17).
Prije stiha 18, čitamo kako je Bog ispred Adama postavio ”svaku zvijer na tlu i svaku pticu na nebesima, kako bi vidio kako će ih Adam nazvati” (stih 19). Konačno, u stihu 21, dolazi dubok san i uzimanje rebra: „Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku“. (Stihovi 21 i 22)
Ono što je toliko privlačno ovdje, za nas same i ono na temelju čega Pavao nastavlja, jest da Bog nije žurio sa stvaranjem Eve, kako bi spriječio diskriminaciju. U stvari, Bog je uzeo svoje vrijeme i začudo, ispred Adama postavio svaku životinju kao potencijalnu ”pomoćnicu”. Sve ovo dogodilo se radi jedne stvari. Bog je čekao iz razloga kako bi Adam (kao i mi) vidio ne samo da su muškarci i žene prekrasno slični kao ljudi, već da su i slavno različiti, na bezbroj načina koji jedni druge međusobno nadograđuju i nadopunjuju.
Bog je čekao kako bi naučio Adama lekciju
U svemu tome, Bog je u stvari govorio Adamu: „Adame, ti si odgovoran. Na tebi prebiva veći teret. Zapovijed je došla tebi, u jednini. Napravio sam je zbog tebe; ne obrnuto. Ti si glava, ona je pomoćnica. Ti trebaš voditi, štititi je i brinuti se za nju, a njezin poziv je da pomaže tebi“. (1. Korinćanima 11, 8-9)
Drugim riječima, Bog je išao u krajnost kako bi razjasnio da, iako je žena zaista stvorena od muškarčevog rebra, iako je meso njegovog mesa, oni su oboje ljudi, no nisu jednaki. Njihova različitost je prekrasna i takva da izaziva strahopoštovanje. Ista vrsta, različit spol. Jednaki po vrijednosti, različiti u komplementarnim, božanskim pozivima.
Pavao u 1. Timoteju 2, 13 ukazuje na to da je Bog Adama i svijet nešto naučio time što je Adama stvorio prvog. Originalna, primarna odgovornost pala je na Adama, dok je Eva pomoćnica, a ne obrnuto. Red i prostor između njihovog stvaranja, odražava njihove razlike kao muškog i ženskog, od početka do kraja (do svake stanice njihovih tijela, kao što sada znamo). Muškarac i žena tvore čovječanstvo. Oni su u svojoj vrijednosti pred Bogom jednaki. Njihove razlike u stvaranju i vremenski razmak demonstrira njihove razlike, koje su nastale u Bogu.
3. Zmija je prevarila Evu
Treći ključ iz 1. Timoteju 2 je ”prevariti” iz stiha 14 i s time, ispred nas se postavljaju dva pitanja. Prvo, nije li i Adam bio prevaren? Što Pavao znači kada kaže ”Adam nije bio prevaren”? Drugo, je li 14 stih još jedan argument, zajedno sa stihom 13 ili stih 14 nadograđuje razlog stiha 13?
Jedan ili dva razloga?
Nakon što je istaknuo 13. stih, sa poveznicom na Postanak 2 i Božji red stvaranja (i ono na što on ukazuje), što je Pavao trebao dodati u 14. stihu (primijetite ”i”) kako bi osnažio svoj argument? Očigledan odgovor je kako je pad (Postanak 3) utjecao na Božji red stvaranja. Dobro je i korisno raspravljati, jer se on dogodio na početku, no je li to još uvijek istina sada, u doba crkve? Vrijedi li Božji originalni poredak, nakon što je grijeh ušao u svijet? Da idemo dalje, može li nam ono kako je grijeh ušao u svijet, dati razlog zbog kojeg bismo danas bili u protivljenju sa Božjim originalnim poretkom stvaranja?
Ono što Pavao sada želi dodati u stihu 14 jest to da tragični događaji oko Pada, koje je pokrenula zmija, služe kako bi potvrdili i osnažili Božji savršen red stvaranja iz Postanka 2. Umjesto dodavanja još jednog specifičnog razloga u stihu 14, Pavao produžuje i produbljuje argumente iz stiha 13. Ne samo da stvaranje muškarca iz Postanka 2, koje je bilo prvo, daje razlog da muškarci (i starješine) naučavaju i vode crkvu, već također način na koji je Pad dogodio ovo potvrđuje. Dok je Božji red u stvaranju bio u središtu u stihu 13, sada je poredak Zmije, koji je vodio do pada, u suprotnosti s Božjim. Bog je najprije stvorio Adama, kao glavu, nakon toga njegovu ženu, kao pomoćnicu; Zmija je izokrenula Božji poredak.
Putevi Zmije
Bog je nastavio na jedan način; Zmija na drugi. Bog je najprije stvorio muškarca (2, 7), stavio ga da upravlja vrtom. (2, 15) I ”Bog zapovjedi čovjeku” (2, 16) Nakon toga, od muškarca, Bog stvori ženu. (2, 22) No Zmija je prišla i obratila se Evi. (3, 1) Nakon toga je žena, a ne muškarac, progovorila Zmiji (3, 2) i prva je pojela plod. (3, 6) No kada je Bog zazivao, ”Gospodin Bog zazvao je muškarca”. (3, 9)
”Prevaren” je riječ iz 1. Timoteju 2, 14, koja stvara poveznicu sa Postankom 3, 13, gdje Eva kaže: „Zmija me prevarila i pojela sam plod“. Glagol ”prevariti”, koji se spominje širom Biblije, ukazuje na Pad i Zmijin postupak. Kakav glagol je on učinio? Zmija (đavao) prevario je Evu (također pročitajte 2. Korinćanima 11, 3). Zmija je otad poznata kao ”Prevarant”; drevna zmija, koju se naziva ”đavlom i Sotonom, Prevarantom cijelog svijeta”. (Otkrivenje 12, 9; također 20, 10). Prevara postaje ključna Sotonina aktivnost.
Stoga, čak i bez izričitog spominjanja Zmije ovdje u 1. Timoteju 2, 14; pasivni glagol ”bila je prevarena”, jasno govori o kome se radi. Kada se stihovi 13 i 14 spoje zajedno, ukazujući na prizor prije Pada Božjeg poretka i poretka koji se dogodio nakon Pada, Zmijina lukavost se jasno vidi. Umjesto nastavljanja u skladu sa Božjim stvaranjem i protokolom i umjesto da je prišla muškarcu, Zmija je prišla ženi.
Nije li Adam bio prevaren?
Možda pitanje koje je najviše zbunjujuće ovdje za mnoge biblijske čitatelje glasi: „Što Pavao misli pod time da Adam nije bio prevaren“? Nije li sav grijeh na neki način prevara, kao što piše u Hebrejima 3, 13, ”varljivost grijeha”? Isto tako, u navođenju u 1. Timoteju 2, 14, kada je rekao da ”Adam nije bio prevaren”, ukazuje li Pavao na to da se žele lakše prevari od muškaraca?
Odgovor leži u stihovima 13 i 14, gdje prebiva jedinstven argument, ne dva odvojena. Adam je prvi stvoren, no žena je bila ta koja je prva sagriješila. Nije da Adam nije sagriješio (zasigurno jest) ili da i on (do neke mjere) nije bio prevaren, no Adama nije prevarila Zmija. Evu je prevarila Zmija, nakon čega je Adam slušao njezin glas. (Postanak 3, 17) To govori o načinu Zmije: ona je prišla i najprije prevarila Evu, umjesto da je prišla muškarcu.
Naravno, imamo puno toga za reći o razlikama u prirodi muškarca i žene, na temelju Božjeg stvaranja. No to nije ono što ovdje promatramo. Bog je u stvaranju postavio red, a Sotona je taj red izokrenuo, što je dovelo do Pada. U Padu, odgovorni su i muškarac i žena. Kao što Ray Ortlund piše: „Eva je uzurpirala Adamovo vodstvo, što je dovelo do grijeha. Adam (koji je izgleda bio pasivan), dopustio je da se prijevara nastavi, bez odlučujuće intervencije; Adam je što se njega tiče, odustao od svoje pozicije vođe. Eva bijaše prevarena; Adam izbjegnu odgovornost“. (”Oporavak biblijske muškosti i ženskosti”, 107)
Jesu li postojale specifične razlike u Evi koju je Sotona želio iskoristiti? Njezina empatična i brižna snaga? Je li ona, kako je đavao gledao, bila ranjivija na neki način? Bez obzira na to je li bila ili nije, to nije ovdje Pavlova poanta. Sotona je izokrenuo Božji red, no sada Božji red opstaje, a otkupljenje dolazi po Božjim pravilima, a ne po Sotoninim. Čitatelji mogu sami zaključiti o kakvim se snažnim i slabim stranama muškarca i žene radi, koje mogu i ne moraju biti važne, no ono što je jasno i udarno jest to da je Bog radio na jedan način: od muškarca prema ženi. Sotona je radio na drugačiji: od žene prema muškarcu.
Gdje danas živimo
Za sada, živimo u dobu ne bez grijeha, ali isto tako i ne bez milosti. Kao što je svijet Postanka 2 bio proklet u Postanku 3, tako svijet Postanka 3 nije bez nade i otkupljenja. Rodio se jedinstveni potomak žene (Postanak 3, 15). Iako nas trenutačno zlo doba i dalje tlači, već sada imamo priliku okusiti dolazak novog stvorenja u Kristu i naučiti živjeti u viziji otkupljenja, opisanoj u Kološanima 3, 18-19:
„Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima“.
Za muževe i pastore posebno, jedna implikacija Pavlove tvrdnje u vezi vodstva, koja je napisana na temelju Postanka 2 i 3 znači da više vodstva znači i veću odgovornost, ne manju. To što je Bog prvo stvorio Adama znači veću odgovornost, ne veće privilegije. Više rada, ne manje. Više naprezanja, ne manje. Muškarac treba nositi dodatni teret i breme, ali onakav kakvog mu je Bog namijenio, kako bi to mogao činiti s radošću. Biti ”glava” znači nositi više, ne manje.
Braćo, bilo kao muževima ili pastorima, Bog vam je dao tjelesna i emocionalna ramena za ovo. Dao nam je Duha i svoja obećanja i poziva nas da svoje terete odložimo ispred Njega te da Mu dopustimo neka nas promijeni u onakve muškarce kakve nas je stvorio da budemo.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
