Koji je Božji odgovor na ljudsku patnju? Isus je prihvatio svoju patnju kao nužnu sudbinu. Moramo li prolaziti kroz patnju i zašto je Bog dopušta?
Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima ako Bog vlada ovim svijetom? Pitanja u vezi patnje i gubitka poput ovoga muče čovječanstvo tisućljećima. Neki drevni filozofi umovali su oko toga da patnja nije zapravo loša stvar, već da ona nudi ljudima priliku za pokazivanje njihovog pravog moralnog karaktera.
Moderni sekularni mislioci zaključuju da Bog, ako takvo što postoji, ne može spriječiti zlo od dobrih ljudi; moramo od patnje uzeti ono najbolje, čak i kada je ne razumijemo. Hinduisti objašnjavaju da rasprostiranje karme dovodi do tjelesnih i mentalnih patnji koje ljudi moraju prihvatiti i izdržati.
Drevni židovski spisatelji tumačili su patnje Izraela kao Božje discipliniranje za grijehe, što zahtijeva pokajanje i žrtvu. Kršćani percipiraju patnju i život u obliku križa.
Patnja i smrt ostavili su neizbrisiv trag na ljudsko iskustvo istočno od Edena. U početku, nije bilo raka, koronavirusa ili kronične boli; sve je bilo ”vrlo dobro”. (Postanak 3, 1) Sve se promijenilo kada su grijeh i smrt ušli u svijet, a samo stvorenje bilo je ”podvrgnuto uzaludnosti”. (Rimljanima 5, 12; 8, 20) Patnja, bolesti i tuga prate ”trnje i čičak” prokletstva stvaranja i čovječje ”prašine u prašinu” rečenice. U ovaj svijet grijeha, patnje i smrti, Krist je došao kako bi spasio svoj narod i ispravio stvari. Zapanjujuće, božanski sin otkupio nas je od prokletstva time što je postao ”sam prokletstvo za nas” na križu. (Galaćanima 3, 13) Bog koji vlada svijetom kreirao je najboljeg čovjeka kako bi patio najgoru sudbinu zlih ljudi.
Kristovo raspeće temelj je i žarište svog kršćanskog razumijevanja patnje, što je čudno i uvredljivo za sva druga svjetska tumačenja. Kura’an jasno poriče da je Krist bio razapet, dok Pavao naziva svoju poruku o razapetom Kristu ”kamenom spoticanja za Židove i ludošću za pogane”. (1. Korinćanima 1, 23) Križ izgleda kao da je otkrio rimsku moć i Isusovu slabost, no paradoksalno, Krist je pobijedio kroz poraz, dovršio je misiju unatoč navodnom gubitku, spasio je svoje ljude kada je izgledalo kao da ne može ni sebe spasiti. To je moć spasenja i mudrost Boga, koja okreće konvencionalnu mudrost naglavačke i nudi istinsku pomoć i nadu za sve koji vjeruju. Biblija predstavlja Isusovu patnju kao potrebitost za Božji plan, spašavanje kao bezgrješna zamjena i opravdanje kroz uskrsnuće.
Potrebna patnja
Isus je prihvatio svoju patnju kao nužnu sudbinu. Učio je svoje sljedbenike „da mora ići u Jeruzalem, da će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika i da će ubijen biti, ali treći dan da će uskrsnuti“. (Matej 16, 21) Grčka riječ ”dei”, prevedena sa ”mora” ovdje i često puta u evanđeljima, prenosi zamisao božanske potrebitosti. Isus jednostavno tvrdi da je Njegova patnja Božji plan. To naučavanje potreslo je Njegove učenike toliko da je Petar počeo prekoravati Isusa, govoreći Mu: „Nikada Gospodine! To se nikada neće dogoditi tebi“! (Matej 16, 22) Isus nije niti izbjegao patnje kao što je Petar zahtijevao niti je umanjivao agoniju koja Ga očekuje. Postavio je svoje lice poput kremena prema Jeruzalemu; ”gradu koji ubija svoje proroke”, (Luka 9, 51; 13, 34) jer je slijedio spise Pisma. U noći kada je bio uhićen, Isus je proglasio: „Jer vam kažem: Na meni se još mora ispuniti riječ Pisma: ‘On je ubrojen među zločince’. Tako se završava sve, što se odnosi na mene“ (Luka 22, 37, citiranje Izaije 53, 12).
Razmotrite sklop patnje koju je Isus pretrpio dok je vjerno ispunjavao Očev plan. Iako je patio u molitvi, znojeći suze dok se pripremao ispiti opaki kalež božanske kazne, Njegovu su najbolji prijatelji drijemali. (Luka 22, 42; 44) Učenici su izdali, porekli i napustili svoga Učitelja za vrijeme uhićenja i suđenja. Rimljani su tračali, pljuvali po Njemu, proklinjali Ga i sramotili Spasitelja. Židovi su Mu se izrugivali i klevetali svoga Kralja dok su govorili: ”Razapni”. Evanđelje jasno tvrdi da su ”Ga ondje razapeli”. Čitatelji prvoga stoljeća nisu trebali obrazloženje; oni su točno znali što ”razapeti” znači. (Luka 23, 33)
Križ je uobičajena stvar u našoj modernoj kulturi; pojavljuje se na crkvenim zgradama, nakitu, majicama i naljepnicama. No u drevnome svijetu, križ je značio skandal, neopisive užase. Rimski državnik Ciceron nazvao je razapinjanje ”najjadnijom i najbolnijom kaznom, koja je prikladna samo za robove”. To je bio sramotni, bolni, javni spektakl u kojem je osuđeni kriminalac bio obješen gol sa drveta, kako bi se polagano ugušio ili iskrvario do smrti. Rimljani su razapinjali robove i izdajice kako bih ih posramili i kako bi poslali poruku koja će odvratiti ostale od protivljenja Cezaru. Takvu smrt pretrpio je božanski Sin dragovoljno i potrebito, kako bi ispunio tajni Oče plan:
- Otplate cijene za naše otkupljenje
- Izvršenje Očevog plana
- Dovođenje mnogih duša prema slavi
- Milosrđe bez mjere, ljubav neopisiva
Isus ne samo da je učio kako mora mnogo toga propatiti, već je također proglasio da se svatko tko želi biti Njegov učenik ”mora odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i slijediti Ga”. (Marko 8, 34) Ako je svijet mrzio Isusa i objesio Ga da umre, Njegovi službenici ne smiju očekivati poseban tretman. „Ako su progonili mene, progonit će i vas“. (Ivan 15, 20) Nevolje i iskušenja kroz koja prolazimo u ovome životu podsjećaju nas na to da slijedimo patnje Gospodina i da se Božja moć križa drži u glinenim posudama i usavršava u slabosti. (2. Korinćanima 4, 7; 12, 9)
Spasonosna patnja
Isus je patio kako bi spasio svoj narod od Njegovih grijeha. Njegovo samo ime, Isus, grčki oblik je Jošua, identificira Ga kao onoga tko će donijeti dugo očekivano Božje spasenje za grješnike. (Matej 1, 21, Psalam 130, 8) U Starome zavjetu, Izrael je slavio Gospodina zbog toga što ih je spasio od egipatskog ropstva (Izlazak 15, 2) i vjerni su se nastavili moliti: „Spasi nas, o Bože našega spasenja“. (1. Ljetopisa 16, 35) Oni su čeznuli za danom spasenja, kada će Bog okupiti Njegov raširen narod, poviti njihove rane, suditi njihovim neprijateljima i utemeljiti pravedno kraljevstvo na Zemlji. Izaija 52, 7-10 to dobro sažima:
„Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta govoreći Sionu: “Bog tvoj kraljuje! Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Jahve. Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem. Ogolio je Jahve svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega“.
Stari zavjet neprestano je ponavljao da će Bog spasiti svoj narod, no kako će to učiniti? Neki Židovi vjerovali su da će spasenje doći od kralja iz moćne Davidove loze, koji će uništiti opake i vladati Izraelom s pravdom, ispunjavajući proroštva poput onog iz Izaije 11, 1-10 i Psalma 2, 9. Drugi su očekivali mesijanskog svećenika koji bi ponudio otkupninu za grijehe ili velikog proroka koji bi Izrael podučio putevima pravednosti. Nitko nije očekivao Spasitelja koji pati. No samo nekoliko stihova nakon što Izaija prorokuje da će Božja ruka, donijeti spasenje” (Izaija 52, 10), on govori o Božjem slugi, koji je podignut visoko gore, no isto tako prezren i odbačen. (Izaija 52, 13; 53, 3) Izaija pita: „Kome je ruka Gospodinova bila otkrivena“? (Izaija 53, 1) Implicirani odgovor na ovo retoričko pitanje jest; nikome, u to vrijeme Izaijinog proroštva, nitko nije shvatio da će slavno Božje spasenje doći kroz neslavnog Slugu.
Novi zavjet jasno objašnjava da je Isus obećani Gospodinov Spasitelj, koji će spasiti svoj narod tako što će patiti umjesto Njega. Isusov sažetak Njegove misije ”služenja i davanja svoga života kao otkupnine za mnoge” blisko prikazuje Izaijino proročanstvo. (Marko 10, 45) Taj sažetaka Njegove misije prikazuje Izaijino proročanstvo Sluge, koji će dati svoj život na smrt, kako bi ponio grijehe mnogih. (Izaija 53, 11-12) Služinsko proročanstvo iz Izaije 53 služi kao ”hermeneutički ključ” za razumijevanje istinskog značenja Kristove patnje i smrti. Petar to jasno objašnjava: „Koji je grijehe naše sam na tijelu svojemu ponio na drvo, da grjesima umremo i pravdi da živimo, čijim se ranama iscijeliste“. (1. Petrova 2, 24; Izaija 54, 4-5; 12)
Isus je proklamirao Božje kraljevstvo, iscjeljivao bolesne, istjerivao demone, umirio oluju i hranio tisuće. Gomila Ga je željela učiniti kraljem, a Njegovi učenici očekivali su da će otkupiti Izrael. No nitko nije očekivao da će taj mesijanski Spasitelj biti ”čovjek patnje”, koji će ponijeti naše boli, dovesti nas do iscjeljenja i cjelovitosti i ”opravdati mnoge”. (Izaija 53, 3-5; 11) Križ pokazuje da Bog nije poslao Spasitelja kakvog su očekivali ljudi, već Onakvog kakvog smo zaista trebali, koji će dragovoljno, poput janjeta biti zaklan kako bi nas otkupio od moći kazne. To je slavno otajstvo kojeg Bog otkriva preko križa, gdje je bezgrješni Sluga patio umjesto nas, kako bi nas spasio od naših grijeha.
Dođite i gledajte čudesno otajstvo, Krista, Gospodina na križu, na mjestu upropaštenih grješnika, visi Janje pobjede.
Opravdana patnja
Apostoli ne govore o Kristovoj patnji i smrti kao o samostalnom subjektu, jer križ nije završetak priče. Oni propovijedaju Krista razapetoga i uskrsnuloga, na temelju Pisma. (Djela 2, 23-24; 1. Korinćanima 15, 3-4) Uskrsnuće preokreće pogrešne zaključke o tome da je Isus bio kralj-varalica, kojeg je trebalo zaustaviti; ono opravdava Isusa kao Božjeg Sina, obećanog Mesiju i uzvišenog Gospodina, koji sam može spasiti grješnike. (Djela 2, 36; 4, 10-12; Rimljanima 1, 4) Isus je izdržao križ i prezir njegove sramote, ”zbog radosti koja je bila ispred Njega” (Hebrejima 12, 2); to je ”punina radosti”, koju je uskrsnuli Krist, koji je sjeo zdesna Bogu, iskusio. (Psalam 16, 11; 110, 1)
Isus je naučavao da mora uskrsnuti na treći dan, ta je to bilo nužno kako bi ušao u slavu nakon patnje. (Luka 9, 22; 24, 7; 26, 46) Postoje djelići slave izvan groba u Starome zavjetu, u stihovima poput Psalma 16, 11; Izaije 25, 6-12; Ezekiela 37, 1-14 i Daniela 12, 1-4. Marta potvrđuje židovsku nadu da će njezin preminuli brat ”ponovno uskrsnuti po uskrsnuću na posljednji dan”. (Ivan 11, 24) No Isus kaže: „Ja sam uskrsnuće i život“. (Ivan 11, 25) Apostoli proklamiraju ”u Isusu je uskrsnuće od mrtvih”. (Djela 4, 2) Uskrsna nedjelja bila je eshatološka točka preokreta, od starog doba u novo, prva instalacija buduće slave uskrsnuća.
Izaijino veliko proročanstvo o Sluzi-patniku za grješnike završava životom izvan smrti: Sluga ”će vidjeti svoje potomstvo” i ”produžiti svoje dane”; On će ”podijeliti plijen sa snažnima” u pobjedi. (Izaija 53, 10-12) J. Alec Motyer objašnjava: „Izaija nije upotrijebio riječ ”uskrsnuće”, no ti stihovi prikazuju Slugu ”živoga nakon patnje” (Djela 1, 3)“. Bog ne samo da je primio Isusovu žrtvu za grješnike, već je također opravdao Isusa nakon Njegove patnje uskrsnuvši Ga u vječnost. Smrt nije mogla zadržati Stvoritelja života (Djela 2, 24; 3, 15)
Dođite, gledajte čudesnu tajnu, zaklan od smrti Bog života, no niti jedan grob ne mogaše Ga zadržati, Slavite Gospodina; On je živ!
Kako je Isus patio i nakon toga ušao u svoju slavu, tako Njegovi sljedbenici izdržavaju trenutne nevolje s nadom uskrsnuća. Pavao podsjeća vjernike kako im je ”kroz mnoge nevolje ući u Božje kraljevstvo”. (Djela 14, 22) Apostol naglašava da smo mi ”subaštinici s Kristom, ako patimo s Njime kako bismo mogli biti proslavljeni u Njemu“. (Rimljanima 8, 17) Isusovo uskrsnuće oblikuje našu buduću nadu; naša zemaljska tijela bit će preobražena da budu kao Isusovo proslavljeno tijelo. (Filipljanima 3, 21) Ipak, uskrsnuće je i ”sadašnja stvarnost” za vjernike. Svatko u Kristu je ”novo stvorenje” (2. Korinćanima 5, 17) Uskrsnuli smo ”s Kristom” po vjeri i iskustva moći koja daje život, istoga Duha koji je uskrsnuo Isusa. (Kološanima 3, 1; Rimljanima 8, 11) Bijasmo obnovljeni u našijem slabostima i oblikovani prema naličju Kristovom, dok prikazujemo Njegovu slavu. (2. Korinćanima 3, 18; 4, 16) Čak se i radovasmo u različitim iskušenjima, zbog toga što nas je Krist odlučno izbavio od kazne grijeha i jednoga dana će nas u potpunosti izbaviti od njezine stvarnosti.
Završetak patnje
Uvidjesmo da je Isusova patnja potrebita za ispunjavanje Pisma, spas kao bezgrješna zamjena i opravdanje u slavu uskrsnuća. Krist je smrti zadao smrtni udarac tako što je umro na prokletom drvetu i nakon toga izašao iz Josipove grobnice. Uskrsnuli Gospodin će se vratiti kao pobjednički Kralj koji će spasiti svoj narod i uništiti sve svoje protivnike; uključujući i đavla te samu smrt. (Otkrivenje 19, 11-16; 20, 10; 14) Bog će sve stvoriti novo i staviti kraj na naše suze i patnju. Vidjet ćemo Njegovo lice, iskusiti Njegovu slavnu prisutnost i uživati potpuno otkupljenje od prokletstva. (Otkrivenje 21, 1-4; 22, 1-5) Spašeni smo ”u toj nadi” slave koja izdržava, koja naše sadašnje patnje stavlja u njihove pravilne perspektive. (Rimljanima 8, 18; 24)
Kakav pred-okus otkupljenja, kako nepokolebljiva naša nada, Krist u moći uskrsnut, i mi bit ćemo kada se vrati.
Kršćani pate u nadi. Ne molimo samo ”koliko dugo Gospodine”, nego i ”Dođi, Gospodine Isuse”. Isus je patio kako bi nas otkupio od naših grijeha i pomirio nas s Bogom, a Njegovo uskrsnuće je prva instalacija obnovljenja svih stvari. Možemo se i dalje pitati zašto naša tijela bole i zašto naša srca bole. Možemo se pitati kada će Bog učiniti stvari novima. No prisjećamo se tko je patio umjesto nas kako bi nam osigurao spasenje. Dok se Krist ne vrati, trebamo slijediti našeg Službujućeg Kralja na cesti prema Kalvariji.
Autor: Brian Tabb; Izvor: DesiringGod.org
