”Bez muke nema nauke”. Jeftin, popularni slogan koji ukazuje na dragocjenu, biblijsku stvarnost, koju, iako s redukcionizmom, redovito vidimo na djelu u svijetu.
Bol rođenja djeteta otvara put prema radosti novoga života. Razočaranja nakon poraza prinude sportaša na treninge sa još više odlučnosti. Poniženje neuspjeha vodi prema svježoj svjesnosti osobnih nedostataka, trijezne samoprocjene i nastanka boljih, zrelijih i smislenijih obrazaca života. Najdragocjenije stvarnosti naših života kovane su u vatrama boli i patnje. Vidimo dokaz u našem svijetu i znamo priče u našim vlastitim životima.
Biblija potvrđuje ovu temeljitu istinu za Božji narod. Kroz patnje, Bog izlaže naš grijeh i poziva nas na pokajanje za spas duše. (Rimljanima 8, 18-23; Luka 13, 1-5) Kroz nesreće, Bog nas odvodi od opasnosti toga da se pouzdajemo u same sebe do sigurnosti pouzdanja u Njega. (2. Korinćanima 1, 8-9) Kroz bol, Bog u nama stvara nadu, svetost i izdržljivost. (Hebrejima 12, 3- 11; Rimljanima 5, 3-4; Jakovljeva 1, 2-4; 1. Petrova 1, 6-8)
Bog čini da mi budemo ruke utjehe u životima drugih (2. Korinćanima 1, 3-4), osnažuje ostale vjernike (Filipljanima 1, 12-14) i utjelovljuje evanđelje nevjernima. (Kološanima 1, 24; Djela 5, 40-41) Bog koristi probleme i progone kako bi presložio svoju vojsku (Djela 8, 1; 11, 19-21) i Bog našu patnju pretvara u instrumente odvikavanja od jeftinih uzbuđenja koje pruža svijet, drži nas podalje od oholosti i privlači nas prema nadmašivoj vrijednosti i dragocjenosti Krista. (2. Korinćanima 12, 9-10; Filipljanima 1, 19-23)
No što je sa patnjama koje ne stvaraju dobro na Zemlji, u životu patnika?
Kako zemaljska bol služi vječnoj dobiti?
Razmislite posebice o užasima umiranja. Nije pretjerano neobično da su te posljednje minute užasne. To je eufemizam. Kada trenucima (ili mjesecima) umiranja konačno dođe završetak, kakvo dobro će to služiti ovome svijetu? Mrtvi ste. Nema osnažene vjere. Nema povećane posvećenosti. Možda u tim konačnim, mučnim trenucima, nije bilo ni istinskog svjedočenja prijateljima i obitelji. Hoće li takva patnja, za neke koliko god ona loša bila u ovome životu, istinski poslužiti dobroj svrsi ili će im dokazati da je bila potraćena?
VIDI OVO: Kada prolazite kroz boli, Bog vas želi nešto naučiti
Dva dragocjena biblijska obećanja, jedno od Isusa, drugo od Pavla, potvrđuju da dobri Bog čini da patnje u ovome svijetu dovode do dobroga i idućem životu. U Mateju 5, 11-12, Isus nas osnažuje, ne samo kako bismo izdržali, već i kako bismo se radovali: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas“! Kako? Gledajući u radost nebesa: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima“!
Isto tako apostol Pavao odmiče naš pogled sa ovog vremena, kada govori o našim sadašnjim patnjama u Rimljanima 8, 18: „Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“. Doslovno, naše patnje sada nisu dostojne slave koja nam se sprema u vremenu koje dolazi.
No, ono što Matej 5 i Rimljanima 8 ne prikazuju izričito jest priroda odnosa između naše sadašnje boli i nadolazeće dobiti. Iz tog razloga 2. Korinćanima 4, 17 sadrži dragocjenu, posebnu istinu za sve nas, koja vrijedi pogotovo usred patnji za koje izgleda kao da u ovome životu neće donijeti ništa dobroga:
„Jer naše nevolje u jednom času lakše su u odnosu na izvanredni teret vječne slave koju nam one pripremaju“. (2. Korinćanima 4, 17)
Izvan svake usporedbe
Najprije, uvidimo koliko je slavno podcijenjen izraz ”izvan svake usporedbe”. Pavao ovdje na zapanjujući način stavlja poveznicu u jeziku, kako bi nam komunicirao koliko je nezamislivo velika nagrada koja nam slijedi. ”Izvan svake usporedbe” na grčkome znači ”kath huperbolēn eis huperbolēn”, što bi se moglo doslovno prevesti kao ”na temelju izvanredne mjere, do izvanredne mjere”.
Pavao drugdje koristi izraz ”kath huperbolēn” kako bi komunicirao izvanrednu mjeru, (Rimljanima 7, 13; 1. Korinćanima 12, 31; 2. Korinćanima 1, 8; Galaćanima 1, 13), no ovdje on sklapa izraz koji je pretjeran, koji se ne može pronaći nigdje drugdje u njegovim poslanicama. Ne samo da je ovo ”vječan teret slave”, koji nas očekuje u Kristu, ”slavan do izvanredne mjere”, već je obavijen slavom do izvanredne mjere”. Možemo ovo promatrati kao Pavlovo izražavanje izraza ”do beskonačnosti i dalje”.
VIDI OVO: Zašto Bog ne iscijeli svaku bolest?
Najbliže izražavanje drugdje u Pavlovim poslanicama o slavi iz 2. Korinćanima 4, 17 može biti Efežanima 2, 7: „Da pokaže u budućim vjekovima preveliko bogatstvo milosti svoje dobrotom prema nama u Kristu Isusu“. Ne može si pomoći; mora ”gomilati” zemaljski jezik kako bi nam na najbolji mogući način pokušao prikazati pred-okus nebeske slave. Nadolazeća slava bit će izvanredne mjere i izvan toga, preko izvanredne mjere.
Što je uključeno u nadolazeću slavu?
Ne znamo niti polovicu toga što će biti uključeno u tu zapanjujuću slavu koja dolazi, no čak i skica onoga što imamo zaista jest ”izvan svake usporedbe, izvanredne mjere, do izvanredne mjere”.
Prvo, vidjet ćemo uskrsnulog, proslavljenog Krista. (1. Ivanova 3, 2; Otkrivenje 1, 13-16); Matej 17, 2) Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, ”bit ćemo nalik Njemu” (1. Ivanova 3, 2), s proslavljenim tijelima (Filipljanima 3, 21), nastanjujući sjaj takve slave, sjajući poput Sunca. (Matej 13, 43)
Jest ćemo, piti i micati naša tijela, iskusit ćemo novu puninu radosti koju nikada nismo okusili; u novome svijetu, posebno osmišljenom za našu radost, (Rimljanima 8, 21) kao naše vječno igralište na Božju slavu i posvećenje naših slavnih tijela i duša kao nikada prije.
Čut ćemo, od Boga Stvoritelja svemira: „Dobro si činio, dobri i vjerni slugo“, (Matej 25, 21; 23; Luka 19, 17) dok budemo dijelili, kao subaštinici s Njegovim Sinom, svijet sa svim njegovim bogatstvima. (1. Korinćanima 3, 21-23; Matej 5, 5)
VIDI OVO: 10 razloga zašto vjerovati u Boga koji dopušta patnju
Sudit ćemo anđelima (1. Korinćanima 6, 3); u stvari, čuda nad čudima, sjedit ćemo sa Isusom na Njegovom prijestolju. (Otkrivenje 3, 21) „On će se odjenuti za služenje“ i služit će nas, (Luka 12, 37) a sam Bog radovat će se nad nama s dragošću, utišavati nas svojom ljubavlju i opominjati nas glasnim pjevanjem. (Sefanija 3, 17)
Kada razmislimo malo, sada samo znamo dio. Tada ćemo znati puninu. (1. Korinćanima 13, 12) Takva slava je zaista izvan svake usporedbe; vječna slava otplaćena, izvanredna mjera do izvanredne mjere.
Bol sada stvara slavu za budućnost
No kako se ova naša sadašnja patnja povezuje sa nadolazećom slavom, koji ljudski jezik može izreći kako bi opisao barem djelić nje? Ovo je jedinstven doprinos 2. Korinćanima 4, 17. Pavao kaže da nas nesreće u ovome vremenu pripremaju za nadolazeću slavu, koja je izvan razumijevanja i usporedbe. Glagol ”pripremati” (katergazomai) ovdje znači ”raditi” ili ”stvarati”.
Kao što ”patnja stvara izdržljivost” (Rimljanima 5, 3) i ”ispitivanje vaše vjere stvara čvrstoću” (Jakovljeva 1, 3), isto tako nesreće u ovome životu, izdržane u vjeri, stvaraju tu neusporedivu, neizmjernu težinu nadolazeće slave. Što znači da u onim trenucima kada patimo i kada nam se čini, kao u trenucima umiranja, da se naša patnja i bol ne ”koriste za dobro”, izgleda da u ovome životu imamo nešto dobro što možemo propovijedati našim dušama. To nije nešto marginalno dobro, već izvrsno dobro. Dobro poput plaćene slave, daleko više nego što možemo zamisliti.
Svaki trenutak je značajan
Dragi brate ili sestro u Kristu, vaše nesreće nikada nisu potraćene. Vaša bol nikada nije uzaludna. Koliko god se naše patnje mogu činiti prazne u ovome svijetu, one su djelovanje, one stvaraju za nas, slavu za život koji dolazi, slavu tako veliku da čak niti apostol Pavao ne može na dovoljno dobar način koristiti ljudski jezik kako bi ju opisao.
Kao što John Piper govori na temelju 2. Korinćanima 4, 17: „Postoje posebne slave za vrijeme koje dolazi, koje dolaze zbog vaših osobitih patnji. To znači da svaki trenutak vaše patnje ima smisla. Ima značenje. On čini nešto. Nešto uzrokuje. Dovodi do nečeg slavnog. To ne možete vidjeti. Svijet to ne može vidjeti. Svijet misli i vi ste u iskušenju misliti, da je patnja besmislena. Da ona ne čini ništa dobro. „Ne mogu vidjeti da išta dobro proizlazi iz ovoga“. To je ono što osjećate ako se usredotočite na vidljivo.
VIDI OVO: Ako upravo sada prolaziš dolinom bola i trpljenja, čuj što ti Spasitelj govori
Na ovo Pavao odgovara, da potražimo stvari koje su nevidljive. Božja obećanja. Ništa u vezi vaše boli nije besmisleno. To je sve priprema. Radi nešto. Stvara nešto, težinu slave, posebnu slavu za vas. Samo za vas, zbog te boli.
Ne gubimo nadu
Ove istoznačne, slavne istine zaista su temelj za to da ”ne gubimo nadu”. Upravo o tome Pavao piše u stihu koji prethodi 2. Korinćanima 4, 17:
„Zato mi ne gubimo nikad nadu i čak ako, u nama, izvanjski čovjek ide prema svom uništenju, unutarnji čovjek se obnavlja iz dana u dan“. (2. Korinćanima 4, 16)
To ne znači da se pretvaramo da nesreće nisu nesreće. Nevolja je nevolja. Bol je bol. Povreda je povreda. Dovođenje vječnosti u našu perspektivu ne znači da su naše patnje, same po sebi, manje bolne, no vječnost umiruje naše duše na pravilno reagiranje na bol. U svjetlu vječnosti i u zapanjujućoj, neopisivoj magnitudi slave koja dolazi, ne gubimo nadu.
VIDI OVO: 4 razloga za zahvaliti Bogu usred nevolje
U perspektivi trajanja vječnosti, naše boli su trenutne. U perspektivi slavnog tereta nebesa, naše nesreće su lagane. U perspektivi nadolazeće radosti, naše boli jednoga će se dana pokazati gotovo beznačajnima, osim u tome što su u nama proizvele vječnu slavu, koju ćemo tada uživati i nastaviti uživati, zauvijek.
Izvor: DesiringGod.org
