Ako imate problema s mentalnim bolestima, dodatan stres uzrokovan koronavirusom vjerojatno sve dodatno otežava. U potpunosti razumijem.
Kao netko kome je dijagnosticiran teški oblik OKP-a (opsesivno-kompulzivnog poremećaja) 2006., bolesti koja uvelike ovisi o strahu od onečišćenja, postupno napredujem prema ozdravljenju i oporavku. Terapija, lijekovi i vjera bili su nevjerojatno važni u mome putovanju kako bih postao funkcionalan suprug, otac i prijatelj kakav sam danas.
Unatoč tomu, usprkos svom iscjeljenju koje se dogodilo u mome životu u posljednjem desetljeću, trenutačna klima nevjerojatno je izazovna za mene. Kada je vaše mentalno zdravlje većinu vašeg života pod utjecajem straha od onečišćenja, djeluje apsolutno devastirajuće kada rijetka pandemija potresa svijet.
Iskreno, ovo je za mene pakao. Ipak, usred pakla, postoje podsjetnici kako ovo nije završetak; podsjetnici da imamo nadu za bolje sutra.
Evo nekoliko podsjetnika na nadu i život, koje sam naučio na mome putovanju prema iscjeljenju.
1. Dospjeli ste ovako daleko.
Lako je boraviti u našim neuspjesima prošlosti i strahovima od budućnosti, da rijetko shvaćamo slavnu stvarnost da smo još uvijek ovdje. Ono što nas je nekoć plašilo, nije nas uništilo. Bol koju smo nekoć osjetili, koja je djelovala preplavljujuće, nije rezultirala našom propašću. I dalje dišemo i dalje smo u potrazi za nadom, istinom i Bogom, koji često nema smisla. Usprkos svemu i dalje smo ovdje.
VIDI OVO: Kako pronaći utjehu u Bogu u strahu od koronavirusa?
Hrabrost vrlo često izgleda poput osobe koja je prošla kroz pakao, a i dalje gura naprijed. Ako vas je vaša mentalna bolest provela kroz neke vrlo mračne godine, znajte da je ogromna pobjeda to što ste dospjeli ovako daleko. Dokazali ste da možete ići kroz bol i da ste snažniji od onoga što vaš poremećaj želi da vjerujete. Možete pobijediti ovu bitku.
2. Niste sami u svojoj patnji.
Biti u društvu drugih ljudi koji imaju mentalne poremećaje nije nužno samo po sebi na ”ohrabrenje”. U stvari, može biti vrlo teško pojmiti da drugi ljudi pate slično kao i mi. Ipak, postoji nešto terapeutski u spoznaju da nismo ludi; da nismo jedini oni koji ”to razumiju”.
Trebamo jedni druge, čak i slomljene dijelove. U stvari, najbolja prijateljstva često su izgrađena na slomljenim komadima, koji su doneseni na svjetlo ranjivosti i prihvaćanja. Istinska prijateljstva stvaraju se u rukama milosrđa i suosjećanja, ne kroz ”u redu sam” fasade. Istinski prijatelj nikada neće biti s nekime tko skriva svjetlost, ali i tamu koju nosi u sebi. Istinska prijateljstva zahtijevaju ranjivost i brutalnu iskrenost. Spoznaja da nismo sami u našim mentalnim bolestima podsjetnik je na našu krhku ljudskost. Pronađite neke prijatelje kojima je stalo do važnih stvari u životu. Uložite u odnose s ljudima koji su na sličnome putu prema iscjeljenju; prijatelje koji su voljni razgovarati o tami i svjetlosti.
3. Putovanje prema mentalnom iscjeljenju ne prestaje zbog pandemije.
Trenuci krize često mogu biti paralizirajući. Nađemo se usred nad-realnog vremena u povijesti, gdje je cijeli svijet u kaosu, stoga postoji dobar razlog za takvu reakciju. Ipak, što ako ne moramo na naše mentalne bolesti staviti pauzu zbog krize? Što ako možemo nastavljati obavljati savjetovanja virtualnim putem? Što ako možemo odabrati da budemo bolje osobe svakodnevno, čak i ako smo ostali u samoizolaciji? Što ako nastavimo tražiti Boga i ulagati u naša prijateljstva putem tehnologije?
VIDI OVO: Kako vjernici trebaju reagirati na pandemiju koronavirusa?
Izbori koje danas donesemo stvaraju osobe kakve ćemo postati sutra. Nemojte nikada prestati ići prema iscjeljenju, čak i kada izgleda kao da se nebo ruši.
4. Vašu vrijednost nikada ne određuje vaš poremećaj.
Istinski sam vjernik u Isusa u Njegovu ljubav za svakoga od nas. Razumijem li zašto ponekad izgleda kao da Ga nema usred tragičnih, životnih događaja? Ne. Ipak, zbog nekog čudnog razloga, vjerujem Mu.
Kroz Bibliju vidimo kako Isus demonstrira poniznost, milosrđe, milost, čak i žrtvu; kada je umro za stvorenje koje Ga se odreklo. Ako je On mogao patiti kao što jest, a i dalje je vjerovao svome Ocu, onda ću i ja.
Isusov identitet ogleda se u tome što je On Sin Božji, ne što je mogao umiriti mora, iscijeliti bolesne, uskrsnuti mrtve, hodati po vidi, pretvoriti vodu u vino ili bilo koje od drugih čudesnih događaja koje je demonstrirao dok je hodao Zemljom. Ako bi bilo tko svoj identitet mogao temeljiti na postignućima, onda je to Isus. Ipak, usprkos takvom zadivljujućem životopisu, Isusova reputacija temeljila se na tome što je činio ono što je bilo Očeva volja. Apsolutno nevjerojatno…
Ako se Isusov identitet nije zasnivao na Njegovim zapanjujućim postignućima, zbog čega mislimo da se naš identitet zasniva na našim neuspjesima, našoj slomljenosti i našim poremećajima?
VIDI OVO: 4 ohrabrujuće istine za kršćane s mentalnim bolestima
Kao vjernici u Isusa, mi smo pozvani sinovi i kćeri Oca. To je to. Točka. Mi nismo naši poremećaji, niti nas definiraju stvari koje nas slome u ovome životu. Mi smo stvoreni na sliku našega Oca. To je ono tko smo i tko ćemo uvijek biti, bez obzira na ono što se dogodi u našim životima.
Život usred tako velike nesigurnost i straha u ovome svijetu već je bolno, čak i bez mentalnih poremećaja. Ne ukazujem na to da će bol čudesno nestati ili da se naši poremećaji mogu isključiti prekidačem. Ono što osobno vjerujem jest da vi i ja možemo proći kroz ovo, zajedno. Ono što vjerujem jest u to da imate jako puno razloga za nadati se u vezi onoga što dolazi.
Došli ste dovde, niste sami, vaše iscjeljenje nije gotovo i vaš identitet ukorijenjen je u nečemu što je daleko veće od poremećaja koji vas progoni.
Nastavite se boriti.
Autor: Andrew Voigt; Izvor: Relevantmagazine.com
