Patrijarh Jakov je bio izbjeglica, prolazio je kroz školu teških udaraca dvadeset godina. Vjerovao je u Boga, no bio je izvan zajedništva s Njim.
Nasamo s Bogom (Postanak 32,24-29)
Sada je Bog imao Jakova na mjestu gdje je htio, nasamo. Trebalo je proći nešto vremena, jer Jakov nije htio biti sam. Znate da u prilikama dok ljudi bježe od Boga, ne žele biti sami. Ne žele se suočiti sa samim sobom, kao ni s Bogom.
Ali dvadeset četvrti stih kaže kako je napokon Jakov ostao sam, te je imao susret s Bogom. Svim srcem vjerujem kako je Čovjek s kojim se Jakov hrvao predinkarnirani Isus Krist. Našao se licem u lice s Isusom, i to u hrvačkom meču.
Uglavnom, ono nije bilo Jakovljevo hrvanje s Gospodinom, već Gospodinovo hrvanje s Jakovom. Gospodin ga je započeo, i moglo je završiti vrlo brzo, no Gospodin je htio da Jakov prevlada. Nije ga htio pobijediti. Gospodin je pokušavao učiniti nešto s ovim čovjekom kojega je toliko volio.
Slomljen od Boga
Napokon, dok su se hrvali cijelu noć, anđeo je dotaknuo bedro pri zglobu te ga je uganuo. Sada, kad noge hrvača više nisu funkcionalne, više ništa ne može učiniti. To je najsnažniji mišić za hrvača. Jakov je postao invalid; njegovo oružje je u konačnici nestalo. Da su svi planovi i snage propale, barem je mogao pobjeći; ali sada, ni to nije mogao. Bog ga je doveo na mjesto vanjske, apsolutne, potpune slomljenosti i ovisnosti.
Blagoslovljen od Boga
Anđeo je rekao osakaćenom čovjeku: ”Pusti me”. Ironično, riječ ‘Jakov’ znači ”onaj koji zgrabi ono što ima”. Jakov ga je još uvijek držao, ali sada, po prvi puta u životu, držao se za Gospodina. Rekao je: ”Bože, trebam te. Bože, neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” Bog je čekao na te riječi dugo, i u tom trenutku, nešto se predivno događa.
Anđeo je upitao Jakova kako se zove. Bog je to znao, no htio je od Jakova prizanje imena koje isto tako znači i ‘lažac, varalica, spletkar, prevarant’. Sada mu Bog daje novo ime, Izrael, što znači ‘princ Božji’. Postao je Božji princ jer je napokon došao do kraja pouzdanja u samoga sebe. Vidite, Bog je htio blagosloviti Jakova, ne ga ozlijediti. Bog ga je osakatio kako bi ga okrunio. Bog ga je slomio kako bi ga blagoslovio.
Ovisan o Bogu
Ostatak života, Jakov je morao korisiti štap. Ono nije nešto što je moglo biti popravljeno i vraćeno nazad. Imao je predmet o kojem je bio ovisan. Biblija u Hebrejima 11,21 kaže: ”Vjerom Jakov na umoru blagoslovi svakog sina Josipovog, i ”pokloni im se duboko, oslonivši se na vrh svoga štapa”.” U 147. godini još uvijek je bio ovisan. Jakov je u konačnici naučio ovisiti. Shvatio je kako je mnogo snažniji kao ovisan, nego dok je stajao čvrsto na svoje dvije noge. Proslavljao je Boga oviseći, i to je jedini način kako ćete vi proslavljati Boga.
Autor: Adrian Rogers
