Vrlo često razmišljam o tome da propustim bogoslužje. Kažem samoj sebi: „Mogla bih je ovaj tjedan propustiti. Vratit ću se idući. Vani je hladno“.
Pisac Poslanice Hebrejima nije se morao nositi sa hladnoćom Minnesote kada je svoje čitatelje poticao na zajedničko okupljanje. Da se morao suočiti sa temperaturama ispod nule, totalno bi razumio zbog čega ostajanje kod kuće zvuči dobro.
I uglavnom, ja sam introvert.
Crkva može djelovati iscrpljujuće; ondje je toliko ljudi s kojima se morate rukovati i zagrliti i većina onoga što se događa na nedjeljnim bogoslužjima izgleda da je osmišljeno za ljude koji su prirodno otvoreniji, spontaniji i osjećajniji od mene. Borim se s time da budem uključena.
Moje racionalizacije mogu biti moja osobna iskustva, no smatram kako nisam sama u vezi ovih nasuprotnih osjećaja u vezi dolaska na nedjeljna bogoslužja, osobito među ljudima mojih godina.
Ljudi rođeni u 21. stoljeću su generacija koja je najmanje religijski orijentirana u američkoj povijesti. Čak i među mladim ljudima koji se drže za svoju vjeru, izgleda da se povećava razmišljanje o odlascima u crkvu kao o nečem opcionalnom.
VIDI OVO: 6 razloga zašto kršćanin bez crkve nije kršćanin
Nije teško reći da je to sasvim u redu. Jer ipak, godinama nam je bilo rečeno kako je kršćanstvo ”odnos, a ne religija”. Neovisno primjenjivanje vjere djeluje kao prirodni produžetak tog pravila. Ako kršćanstvo nije religija, zašto su nam potrebna organizirana, religijska sastajanja? Ako molim, čitam Bibliju, volontiram u zajednici, slušam prijenose službi i možda razgovaram o teologiji sa mojim ne-kršćanskim prijateljima, zašto to trebam potkrijepiti religijskim ritualom svake nedjelje? Ne radim li u osnovi sve važne segmente crkve sama?
Zajedništvo je esencijalno za kršćanstvo
Ono što se ističe jest ”sama”, budući da je crkva puno više od činjenja tih pojedinačnih stvari. Crkva se zasniva na činjenju svega toga zajedno, u zajedništvu.
Istina je da je naša vjera temeljno zasnovana na odnosima, no ona nije samo ”ja i Isus”. Trebamo druge ljude i drugi ljudi trebaju nas. Zajednica je vitalna, ne samo zato što nam je u Novom zavjetu dana zapovijed da se držimo zajedno, iako jest. Te zapovjedi su dane iz dobrih razloga, jer nismo stvoreni da našu vjeru živimo odvojeno. Možemo izgorjeti kada nema zajednice koja bi ponijela naše terete, povećala naše radosti ili koja bi ukazala na pogreške koje činimo kada ih sami ne vidimo.
VIDI OVO: Zašto ne biste trebali imati privatan odnos s Bogom?
”Učini sam” vjera može funkcionirati neko vrijeme i ponekad neobične okolnosti znače da tako moramo funkcionirati na neko vrijeme. No, to i dalje ne može biti nešto na čemu ćemo se dugoročno hraniti. Učeništvo nije ”solo projekt”. Posvećivanje crkvi i prihvaćanje zajednice koja je često, čudna, iritantna i koja nas navodno voli, nije čarobni recept za duhovni rast, ali je potrebno.
Organizirana religija nije loša stvar
Jedna od prednosti svjesnosti organizirane religije jest ta da su kršćani spremniji biti iskreni u vezi nedostataka crkve. Takva poniznost i samo-istraživanje je pohvalno, no ono se također može iskoristiti kao isprika za izbjegavanje crkve. Ne trebamo braniti neobranjivo u crkvenoj povijesti niti zatvarati oči na ustajale i plitke crkvene rituale kako bismo prihvatili dobre i potrebne stvari organiziranog izražavanja naše vjere.
Kada okupite skupinu ljudi zajedno zbog specifične svrhe, organizacija i rituali postaju potrebni. Da nismo strukturirali naša sastančenja na predvidljive načine, zajedništvo bi bilo u problemima, jer fizička blizina ne znači što i obavljati stvari zajedno.
VIDI OVO: Najvažniji razlog zašto trebate ići u crkvu
Treba nam neka organizacija i to nije loša stvar. Rituali i religiozne prakse mogu oštetiti odnos naravno, no oni ga mogu i osnažiti. Kao što Pavao govori u 1. Korinćanima 11-12; crkvena okupljanja trebaju biti kako bismo se mogli posvetiti jedni drugima za probitak, a ne za nazadovanje, kako bismo se uključili u odnose i duhovne stvari na način koji nadilazi samo okupljanje radi druženja.
Posvećenje ne može biti uobičajena stvar
Iznosim posvećenje, jer pojavljivanje u crkvi, čak i pojavljivanje svake nedjelje, nije isto što i posvećivanje zajednici.
Kada se posvetimo kongregaciji, to bi trebalo biti odnos od značaja, nešto puno važnije od upisivanja u društveni klub kršćanske tematike. Kao članovi lokalne crkve, tražimo od drugih ljudi da oblikuju naše živote i obećavamo da ćemo pomoći oblikovati njihove. Dajemo zajednici dopuštenje da nas drži odgovornima, da nas podrži kada smo povrijeđeni i da traži pomoć od nas kada ju treba.
VIDI OVO: Jesu li sve religije iste?
Ovakav intenzitet posvećenja velik je uzrok onoga što crkvu čini tako teškom. Iz tog razloga zajedništvo ne treba biti uzeto zdravo za gotovo i iz tog razloga pronalaženje nove crkve u novome gradu može biti izazovno. Zastrašujuće je jer to od nas traži da puno toga damo i dobijemo i da to činimo zajedno s ljudima koji su nesavršeni.
To je veliki razlog zbog kojeg razmišljam o propuštanju bogoslužja toliko često, no to je isto tako prigoda i ono zbog čega znam da je propuštanje službe posljednja stvar koju trebam učiniti.
Autorica: Bonnie Kristian; Izvor: Relevantmagazine.com
