Jednog dana, jedan je slijepi čovjek sjedio na stepenicama jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: “Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.“
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da se u šeširu nalazi samo nekoliko metalnih novčića.
Sagnuo se da bi mu pružio novac, zatim je, i bez pitanja za dopuštenja, uzeo karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
Tijekom popodneva slučajni se prolaznik vratio do slijepog čovjeka i vidio kako je sada njegov šešir pun novčića i novčanica. Slijepi ga je prosjak, prepoznavajući ga po koraku, upitao nije li on bio taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati.
Na to je prolaznik odgovorio: “Nisam napisao neistinu…, samo sam napisao tvoju poruku na drugačiji način“, nasmiješio se i izgubio u gužvi. I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: “Danas je lijep dan … a ja ga ne mogu vidjeti.“
