Na jednom kršćanskom sastanku prijatelji su se molili za njega Isusu da ga oslobodi tableta i bolesti, nakon čega je dobio snagu i vjeru da ode liječnici i kaže da želi prestati s uzimanjem lijekova.
Na njegovo čudenje, liječnica je pristala. Od tada je prošlo već gotovo 10 godina! Nikada više nije bio bolestan niti je trebao ikakvu terapiju.
Krševan Zuban (35) ili, kako ga prijatelji zovu, Vanko, odrastao je kao pravi novozagrebački dečko. Iako je bio odgojen i pristojan pred odraslima i u školi, razlikovao od većine i to po neobuzdanoj strasti za uzbuđenjima. Početkom srednje škole, kako kaže, nitko mu više nije mogao stati na kraj. Ta neukrotivost stajala ga je teških ozljeda u tri prometne nesreće. S 12 godina, dok je trčeći zaobilazio autobus, vozač ga je automobilom u punom naletu odbacio u zrak. Sav polomljen završio je u trodnevnoj komi. Sa 17 godina na vespi se zabio u auto, a s 22 godine je izgubio kontrolu i glavom udario u autobus. Slomio je čeljust na četiri mjesta, lične kosti i kost ispod arkade. Podnio je teške operacije. Bio je strastveni hazarder. Već s 15 godina postao je odličan igrač bilijara na kojeg su se kladili i odrasli u prilično kriminalnom miljeu. Roditelji su izgubili kontrolu nad njim, radio bi što bi htio, a na red su došle i droge – marihuana, hašiš i ponekad LSD. Zabave su bile sve učestalije, a Vanku su postajale sve ispraznije i u nutrini je osjećao potrebu za snažnijim i jačim doživljajem.
Gubitak kontrole
U želji da ude u dubinu stvari, zajedno s jednim prijateljem krenuo je u potragu za istinom i identitetom proučavajuci filozofiju, psihologiju, religiju i istočnjacka učenja. Njihova istraživanja postajala su sve snažnija i dublja. Uskoro su poceli vjerovati da imaju sposobnosti koje su imali stari mudraci i čarobnjaci, da su nadljudi.
– Sjećam se da sam u jednom danu izgubio kontrolu, počeo umišljati o sebi svakakve sulude stvari o svojoj posebnosti, moćima koje su u meni da bi se spasili ljudi. Jedno jutro, nakon neprospavane noći, u suludom trku uputio sam se na Sljeme u očekivanju da se tamo dogodi nešto. Ne znam što – ispričao nam je. Trčeći po Medvednici, stalno ga je pratio osjećaj da kasni i da ima premalo vremena. Ubrzo je, kao da ga netko goni, počeo trgati odječu sa sebe te osjećajući da ne stiže tamo gdje je htio, sada već potpuno gol, počeo urlati i ranjavati samog sebe kamenjem. Tako promrzloga, izranjavanog i u stanju ludila našlo ga je troje planinara koji su ga zaogrnuli u kabanicu, odveli u restoran, utoplili i pozvali roditelje. Tada je imao tek 18 godina.
Povratak u stvarnost
Sljedeće čega se sjeća je da se probudio na muškom zatvorenom odjelu psihijatrije Rebro, u tzv. “podmornici”. Htio je silom van pa su ga često uspavljivali injekcijama, a ponekad ga vezali i u “luđačku košulju”. Nakon nekog vremena uspjeli su ga umiriti pomoću velikih količina tableta, te je, kako kaže, postao kao biljka. Nakon mjesec dana iz bolnice je pušten kuci. – Do prije mjesec dana bio sam mladić koji kreće u život, a sada, potpuno omamljen tabletama, mozak mi je bio gotovo bez funkcije. Spavao bih 15 sati dnevno, pušio i besciljno hodao po naselju – opisao je u kakvu je stanju bio sljedećih nekoliko godina. Na redovitim kontrolama dijagnosticiran mu je jedan oblik shizofrenije nakon čega su mu preporučene česte kontrole i dugotrajno liječenje. Sljedećih par godina počele su se dogadati male promjene, Vanko se zaposlio i pokušavao živjeti normalnim životom, no s druge strane, i dalje je išao na kontrole, pio lijekove, primao injekcije znajući da ima problem. Tijekom tih nekoliko godina počeo je uviđati da nije nadčovjek, kako je mislio, već naprotiv, jadan, izgubljen i sam. Pokušavao je živjeti normalno, ali već kod manjeg emocionalnog pada ili problema, slomio bi se i ponovno potražio pomoć liječnika. Da stvar bude gora, ponovno je počeo koristiti i droge u velikim količinama, osobito ecstasy, amfetamine, kokain i LSD. Često sam razmišljao o samoubojstvu – priznao je. U jednom takvom stanju, šečući besciljno gradom, sreo je prijatelja za kojeg je znao da je nekada bio uličar i propalica, a da mu je sada, kako je govorio, Bog promijenio život. Ispričao mu je o svom jadnom stanju na što mu je prijatelj rekao da mu Bog može pomoći. Zajedno s njim otišao je na kršćanski sastanak gdje je upoznao mlade ljude koji su se molili i pjevali Bogu prisnije nego što je on navikao. – Dojam vedrine i oduševljenja među njima bio je toliko jak da ga se sjećam i danas. Vidio sam da ti ljudi imaju nešto – prisjetio se. Nakon nekog vremena s njih nekoliko se, možda prvi put, jednostavno, iskreno i svojim riječima pomolio Isusu i povjerovao da mu on može pomoći.
Konačno slobodan
Nakon skoro godinu dana kolebanja, odlučio je da stvarno želi slijediti Isusa i ići putem na koji on poziva u Bibliji. U vrlo kratkom vremenu prestao je pušti, piti i drogirati se, a ubrzo je na red došao i njegov najveći oslonac – lijekovi i liječnici. Na jednom kršćanskom sastanku prijatelji su se molili za njega Isusu da ga oslobodi tableta i bolesti, nakon čega je dobio snagu i vjeru da ode liječnici i kaže da želi prestati s uzimanjem lijekova. Na njegovo čudenje, liječnica je pristala. Od tada je prošlo vec gotovo 10 godina! Nikada više nije bio bolestan niti je trebao ikakvu terapiju.
Novi život
Odnos s Bogom postala mu je najvažnija stvar u životu i čitajući Bibliju, mijenjali su mu se stavovi i životne vrijednosti. Kroz godine, život mu je postajao sve stabilniji, poslovi koje je radio bili su sve odgovorniji, a danas radi kao instruktor vožnje u auto-školi te je u svojoj 35-oj godini upisao Fakultet za predškolski odgoj. Dvije godine u sretnom je braku s Blankom, imaju šesnaestomjesečnog sina, a nedavno im se rodila i mala Mihaela. – Bog je napravio čudo! Dao mi je prekrasnu familiju i oboje smo sigurni u jedno: želimo živjeti s Bogom, jer on je rješenje za svaki život – potvrdio je Vanko odajući zahvalnost Bogu ne samo za iscjeljenje od bolesti nego i za puno više.
Velimira Brnić, Vankova prijateljica
– On je bio totalno izgubljen, kao da nije ništa kužio. Sjedili bismo u kafiću, a on bi došao, sjeo za poker, odigrao i otišao. Tada nije ni s kim previše komunicirao, bio je u svom svijetu. Kasnije je bolje funkcionirao jer je uzimao tablete i primao injekcije. Nakon njegova obraćenja vidjela sam da je drukciji, počeo je funkcionirati kao svaki normalan čovjek. Postao je bistar, normalan, društven, razgovorljiv, počeo je normalno komunicirati, raditi, brinuti se za sebe, čak i za druge.
Autorica: Maša Babić
