Božja suverenost nad svim stvarima jedna je od najdražih istina koje sam saznao. Što dulje hodam s Bogom to više utjehe pronalazim u stihovima poput ovih iz Izaije:
„Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji“. (Izaija 46, 9-10)
Gospodin nad vojskama zakleo se: „Što zamislih, zbit će se, što naumih, izvršit će se“! (Izaija 14, 24)
„Očitovavši nam tajnu volje svoje po svojoj slobodnoj odluci, koju je predodredio u njemu; Da je izvrši u punini vremena: da sve sjedini u Kristu kao glavi, što je na, nebesima i na zemlji. U njemu i mi postadosmo baštinici predodređeni po odredbi onoga, koji sve čini po odluci volje svoje“. (Efežanima 1, 9-11)
Dok svatko od nas otkriva Božju suverenost za vrijeme čitanja Biblije, ponekad se može pojaviti raskorak (zbog našeg nezrelog načina razmišljanja) između onoga što je Bog isplanirao i kako se trebamo moliti. „Zašto bih se molio ako je Bog već isplanirao ono što će se dogoditi“? Naše molitve nam mogu izgledati maleno, nevažno i čak nepotrebno pored svega onoga što će Bog neizbježno učiniti. Možemo razmišljati: „Bog će ispuniti svrhu koju ima za mene, bez obzira na moje molitve“. Pitamo se kakvu će promjenu stvoriti naša molitva.
Kamo vodi nedostatak molitve?
Dok mi, moderni ljudi možemo osjetiti određenu napetost između Božje suverenosti i molitve, očajni, vjerni sveci koji su molili iz Biblije, ne dijele naše borbe, a Bog se zasigurno ne libi intimno povezati zajedno molitvu s Njegovom suverenošću, pogotovo u razdobljima velike potrebe. Ustvari, u razdobljima najveće napetosti, ovo dvoje se oslanja jedno na drugo, kao da nam ih Bog drži ispred lica govoreći: „Gledaj“!
Mogli bismo pobliže slušati Mojsijevu molitvu koja je spasila narod od Božjeg gnjeva (Izlazak 32, 11-14), diviti se tome što je Jošua zaista zaustavio Sunce usred bitke (Jošua 10, 12-14) ili gledati kako je Jona izmolio svoj izlaz iz trbuha ribe (Jona 2, 1-10). No svaka od tih očajnih situacija zaista naglašava dragocjenost Božjeg suvereniteta u molitvi.
Kada je Ezekija bio kralj južnog kraljevstva nazvanog Juda, prije nego što je narod poslan u izbjeglištvo, Asirci su napali Jeruzalem, što je narod učinilo beznadnim. (Izaija 36, 1) Zbog toga što je Ahaz, opaki kralj prije Ezekije, odbio tražiti pomoć Gospodina (2. Ljetopisa 28, 24-25), Juda se sada nalazila u opasnosti od neprijatelja. Koliko još izraelske teške povijesti bi nas trebalo podsjetiti na groznu cijenu koju donosi nedostatak molitve ili kada pomoć u najtežim situacijama tražimo bilo gdje, osim od Boga?
Ezekija je činio ono što je ispravno. (2. Ljetopisa 31, 20-21) Pokušao je svom svojom moći poništiti ono što je već učinjeno, ali Izraelci su i dalje bili prisiljeni jesti grozan plod Ahazovih postupaka. Asirski veleposlanik, nazvan veliki peharnik, provocirao je narod Jude: „Ne dajte da vas Ezekija zaludi govoreći vam: Jahve će vas izbaviti. Jesu li bogovi drugih naroda izbavili svoje zemlje iz ruku asirskoga kralja? Gdje su bogovi hamatski i arpadski, gdje su bogovi sefarvajimski, gdje su bogovi samarijski da izbave Samariju iz moje ruke? Koji su među svim bogovima tih zemalja izbavili svoju zemlju iz moje ruke, da bi Jahve izbavio Jeruzalem iz ruke moje“? (Izaija 36, 18-20) Dok su preklinjali na rubu gladovanja, glasnik ih je ponižavao. (Izaija 36, 12) Njihov grozan kraj bio je blizu i siguran i vjerojatno gori nego što bi bilo tko od nas mogao zamisliti.
Što Bog obećava?
Budući da nije imao nigdje drugdje otići, a strah je prijetio odasvud, Ezekija je učinio ono što dobri kraljevi čine: obratio se Bogu. Poslao je svoga proroka Izaiju, tražeći milost i pomoć odozgo. Usprkos svom zlu koje su protekle generacije činile, Bog je poslušao njihovu molitvu i ratovao je za njih. Izaija odgovara:
„Kažite svome gospodaru: Ovako veli Jahve: Ne boj se riječi koje si čuo kada su na me hulile sluge kralja asirskoga. Udahnut ću u njega duh, i kad čuje jednu vijest, vratit će se u svoju zemlju. I učinit ću da u svojoj zemlji pogine od mača“. (Izaija 37, 6-7)
Usprkos svega čega su se bojali, svega što su mogli vidjeti, svega što su zaslužili i svega za što je bilo sigurno da će se dogoditi, Bog im je obećao da će pobijediti u ovome ratu. Ne samo da će pobijediti, već da njihov protivnik neće niti napasti. Ne samo da Asirija neće napasti, već da će asirski kralj biti ubijen i to ne na bojnome polju, već u sigurnosti svoje vlastite zemlje.
Judo, ne boj se, Bog govori (kroz svog proroka). Iako vas je daleko manje i usprkos tomu što si daleko slabija, pobijedit ćeš jer si me molila da ratujem za tebe.
Molitveni ratnici obraćaju pozornost na Božja obećanja. Oni strpljivo ustraju držeći se za Božju Riječ, kao da bi ih uništilo ako je puste. Božja obećanja ne postaju isprike za opuštanje i manje molitve, već im da je pouzdanje i osjećaj hitnosti ispred prijestolja. Oni znaju da bi svojom idućom molitvom mogli dobiti baš ono što im je Bog obećao ili da bi mogao pokazati svoju moć. Oni se priklanjaju Bogu zbog obećanja i odbijaju ostati dugo daleko od Boga zbog obećanja.
Zašto moliti ako je Bog obećao?
Bog je odmah, u idućem stihu, počeo ispunjavati svoje obećanje Ezekiji. Asirski kralj čuo je glasinu, vratio se u svoju zemlju i počeo se boriti protiv druge vojske. (Izaija 37, 8) Bog je činio točno ono što je isplanirao i obećao da će učiniti. Veliki peharnik iskazuje dodatan neposluh Bogu i uzvraća Ezekiji: „Neka te ne vara tvoj Bog, u koga se uzdaš, govoreći ti: Jeruzalem neće pasti u ruke asirskog kralja. Ti znaš što su kraljevi asirski učinili svim zemljama izručivši ih prokletstvu! A ti, ti li ćeš se spasiti? Jesu li bogovi spasili narode koje su uništili moji oci: Gozance, Harance, Resefce i Edence, u Tel Basaru? Gdje je kralj hamatski, kralj arpadski, kralj Sefarvajima, Hene i Ive“? (Izaija 37, 10-13)
Što bi Ezekija sada trebao učiniti? Bog je nešto obećao i čak je počeo s ispunjavanjem svoga obećanja. Zašto jednostavno ne prepustiti Bogu da učini ono što je rekao da će učiniti? Iz razloga što, kada Bog donese i izvrši svoj plan, On od nas želi da molimo; „molimo bez prestanka“. (1. Solunjanima 5, 17) Sin Božji uči nas kasnije kako „trebamo uvijek moliti i ne gubiti nadu“. (Luka 18, 1)
Pažljivo promotrite kako je Ezekija riješio ovu ranjivu i opasnu situaciju. „Ezekija primi pismo iz ruke poslanikove i pročita ga. Zatim uđe u Dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom“. (Izaija 37, 14) Znajući itekako dobro Božje planove (koji su se već počeli ostvarivati), Ezekija je svoju sudbinu prostro ispred Boga. Nije pretpostavljao da je molitva nepotrebna i suvišna. Umjesto toga, pretpostavio je da je njegova molitva bila zaista važna; da je Bog planirao pobijediti ovaj rat kroz molitvu.
William Gurnall, engleski pastor iz sedamnaestog stoljeća, objašnjava kako takva molitva uvećava Božju suverenost:
„Molitva je ponizna molba koja nastaje iz naše neznatnosti i usmjerena je prema Božjoj svemoćnosti. Dajemo Bogu slavu zbog Njegove suverenosti i vladavine te priznajemo ne samo da Bog može ostvariti ono što molimo, već da nam da je pravo i blagoslov u vezi onoga što nam daje“. („Kršćanin u potpunom oklopu“, 299)
Bog nije izgubio od svoje suverenosti zbog toga što Ga je Ezekija molio za intervenciju; umjesto toga Ezekija je uzveličao svemoćno, mudro i namjerno posvećenje Boga prema onome je obećao i isplanirao učiniti; ono što će uzveličati Njegovo ime. (Izaija 37, 35) Ezekija je znao i cijenio to što bog često čini ta djela, svoja djela, kroz naše molitve.
Božja suverenost nadahnjuje naše molitve
Ne samo da Ezekija nije bio odvraćen od molitve po Božjoj suverenosti, već je dok je molio, išao izravno ka Božjoj suverenosti.
„Jahve nad Vojskama, Bože Izraelov, koji stoluješ nad kerubinima, ti si Bog jedini nad svim kraljevstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju. Prikloni uho, Jahve, i počuj! Otvori oči, Jahve, i vidi! Peharnikove čuj riječi koje poruči da izruga Boga živoga. Istina je, o Jahve, asirski su kraljevi zatrli sve narode i zemlje njihove; pobacali im u oganj bogove, jer ne bijahu bogovi to, već djela ruku ljudskih, od drva i kamena; zato ih i uništiše. Ali sada, Jahve, Bože naš, izbavi nas iz ruke njegove, da spoznaju sva kraljevstva zemlje da si ti, Jahve, Bog jedini“! (Izaija 37, 15-20)
Božja suverenost ne ugrožava niti kompromitira molitvu, baš naprotiv. Apsolutna Božja suverenost, suverenost nad svih zemaljskim kraljevstvima i nad svakim detaljem naših života, nada je i temelj naših molitvi. Ako Bog nije suveren i ako jednostavno čeka na okolnosti kraljeva i vojski, onda naše molitve ne vrijede ništa. No naš Bog ne čeka ni na koga. „Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga kuda god hoće“. (Izreke 21, 1)
Naš Gospodin okreće te izvore, razdjeljuje mora i otvara duhovno slijepe oči kroz molitvu Bog čini naše ponizne, ovisne i iščekivajuće vapaje za pomoć instrumentima onoga što čini za svijet. Trebali bismo pretpostaviti kako Bog ima vrlo malo planova za svijet koji ne uključuju molitvu. Njegova volja ostvarit će se, molili mi ili ne, ali Njegova se volja neće ostvariti bez molitve, jer je Bog odlučio učiniti molitvu neizostavnim dijelom. Suvereni Bog cijeli je svemir učinio ovisnim o molitvama Njegovog naroda, nakon čega nas nadahnjuje i osnažuje za molitvu. Bog djeluje kroz naše molitve, „jer Bog je, koji čini u vama, da hoćete i izvršite, kako mu je ugodno“. (Filipljanima 2, 13)
Možemo li promijeniti Božji plan?
Kada je Ezekija molio Boga da spasi Judu od Asiraca, je li on tako naveo Boga da se predomisli? U konačnici ne, nije. U Bogu ”nema mijene ni promjene”. (Jakovljeva 1, 17) Psalmist govori Gospodinu: „Ti si isti i Tvojim godinama nema završetka“. (Psalam 102, 27) Bog se nikada neće promijeniti. Naša velika nada u molitvi stoga, ne leži u promjeni onoga što je Bog isplanirao, već u ostvarivanju onoga što je Bog isplanirao. Mi ne težimo za time da primijenimo Božje srce, već da Njegovo srce privučemo bliže našim okolnostima. „Martin Luther kaže: „Molitva nije nadvladavanje Božje nevoljkosti, već u vjerovanju na Njegovu spremnost“.
Kada molimo, ne mijenjamo Božji um kao da je On prethodno nešto pogrešno odlučio. Djelujemo u neograničenoj Božjoj mudrosti, usred svih slomljenosti koje su ispred nas i dočekujemo nedostižnu dobrotu koju nam je Bog oduvijek planirao dati kroz naše molitve. A. W. Pink nas upozorava:
„Nema potrebitosti u tome da Bog izmijeni ono što je odlučio niti da promijeni svoju svrhu iz razloga što je Njegova svrha nastala pod utjecajem Njegove savršene dobrote i neporecive mudrosti. Tvrditi kako Bog mijenja svoju svrhu znači poricanje Njegove dobrote i poricanje Njegove vječne mudrosti“. („Suverenost Boga“, 168)
Pink nastavlja: „Ovo je smisao molitve: ne da se Božja volja promijeni, već da se ona ostvari onako kako i kada Bog to želi“.
Za vrijeme molitve mi nikada ne mijenjamo Božji vječni plan, ali smo pozvani moliti i moliti s očekivanjem, zbog promjene. Trebamo moliti kako bi bolesni ozdravili. (Djela 28, 8; Jakovljeva 5, 14). Pozvani smo moliti kako bi izgubljeni bili spašeni. (Matej 9, 37-38; Djela 26, 18) Pozvani smo moliti kako bi se dogodile različite promjene u srcima i tijelima, kod naših bližnjih, kolega na poslu, u naciji, u svijetu, ali ne zbog promjene kod Boga. Kršćani mole, sve što mole sa „Budi volja Tvoja“. (Matej 6, 10)
Božja suverenost zatvaranja usta
Ponekad nas Božja suverenost može držati dalje od molitve, jer nas molitva čini nemirnima u Božjoj prisutnosti. Ako je Bog u potpunoj kontroli, u svemu što se događa, kako je mogao dopustiti toliko zla, poput asirske okrutnosti ili izraelskog otpadništva? Ako Bog dopušta toliko zla u svijetu i boli u mome životu, zašto da Mu povjerim svoje srce?
U odgovaranju na Ezekijinu molitvu, Bog dodatno prikazuje ono što John Piper naziva „namjernom, sveprožimajućom, sveobjedinjujućom, nevidljivom, Božjom suverenošću. Gospodin kaže Asiriji, Judinom opakom neprijatelju i zlostavljaču:
„Čuješ li dobro? Odavna to sam snovao, odiskona smišljao, sada to ostvarujem: na tebi je da prometneš gradove tvrde u razvaline; stanovnici njeni, nemoćni, prepadnuti i smeteni, bjehu kao trava u polju kao mlado zelenilo, kao trava vrh krovova opaljena vjetrom istočnim“. (Izaija 37, 26-27)
Bog je bio nesumnjivo suveren po pitanju Asirije, kao što je suveren traženju račun za njihovo i svako drugo zlo. (Rimljanima 12, 19) Najstrašnije vojske neznatne su ispred Boga komu se molimo. Svatko od njih sluša Boga.
Naša nelagoda u vezi Božje suverenosti nad zlom počiva na činjenici da mi znamo bolje od Boga, da je naš plan bolji od Božjeg, od plana kojeg mi živimo. Bog zasigurno ne želi da mi shvatimo svaki segment Njegovog plana. „Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,” riječ je Jahvina. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“. (Izaija 55, 8-9) Većinu naših života provest ćemo u neznanju i iščekivanju Božjeg idućeg koraka, kojeg će On poduzeti u skladu sa svojom neograničenom mudrošću.
Iako Bog ne želi da mi razumijemo Njegov plan, On želi da nas oni djelići planova koje vidimo potaknu na to da potrčimo kod Njega, a ne od Njega i zasigurno ne da ustanemo protiv Njega. On želi da vidimo bijes asirskog zla i još veći bijes Njegovog pravednog suda, da padnemo na koljena, molimo i živimo u očajničkoj ovisnosti o Njemu, nikada ne sumnjajući u Njegovu milost i milosrđe.
Uslišah molitvu koju mi uputi
Nakon što je Ezekija molio, Izaija je rekao: „Uslišah molitvu koju mi uputi zbog Sanheriba, kralja asirskoga. Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega: Prezire te, ruga ti se, djevica, Kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska“. (Izaija 37, 21-22) Primijetite riječi: „… koju mi uputi zbog Sanheriba“.
Molitva nije naknadna misao u Božjem planu. Molitva nije plan B ili rezervna guma u slučaju da prvotni plan ne uspije. Unutar Boga, molitva upravlja svijetom. Zasigurno, Bog čini bezbrojna čudesa u svijetu svakoga dana, koja nitko nije izričito spomenuo u molitvi, jer „Bog drži svemir snagom svoje Riječi“. (Hebrejima 1, 3) No, Bog čini neka od najvažnijih djela na svijetu i u našim životima, točno zbog toga što Ga je neko od Njegove djece zamolilo. (Jakovljeva 5, 16)
Bog se borio za narod jer je Ezekija molio. Čineći tako, Bog je učinio točno ono što je uvijek planirao učiniti kroz molitvu.
„Tad iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Ujutro, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci. Sanherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu. Jednoga dana, dok se klanjao u hramu svoga boga Nimroka, njegovi ga sinovi Adramelek i Sareser ubiše mačem i pobjegoše u zemlju araratsku. Na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hadon“. (Izaija 37, 36-28)
Bog je učinio ono što Ezekija nije mogao učiniti bez Boga, a Ezekija je učinio ono što nitko od nas ne može učiniti bez molitve. Bog je učinio točno ono što je planirao učiniti kroz molitvu.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
PROČITAJTE JOŠ:
