Mnogi od nas ne znaju prepoznati Duha Svetoga jer misle da se On manifestira samo u određenim darovima. Duh Sveti se prvenstveno očituje kroz plodove.
Od svih blagoslova koji nam pripadaju po Kristu, postoji li veći od prebivanja u prisustvu Duha Svetoga? Duh je, kako Jonathan Edwards piše („Djela Jonathana Edwardsa“) „zbir svih blagoslova koje je Krist zadobio, zahvaljujući svojim djelima i patnji radi našeg otkupljenja“. Duh odražava našeg Spasitelja. (Ivan 16, 14) Duh stavlja riječi ”Abba! Oče“! u naša usta. (Rimljanima 8, 15) Duh stavlja nebesa u naša srca. (Efežanima 1, 13-14)
Unatoč svim blagoslovima koje Duh donosi, mnogi od nas postaju zbunjeni u vezi prepoznavanja prisustva Duha. Meni je, kao novome vjerniku, rečeno da su govorenje u jezicima i proročanstva bila dva jasna pokazatelja moći Duha. Možda neki od nas moć Duha Svetoga identificiraju sa čudesnim darovima: vizijama, iscjeljenjima, snažnim dojmovima, itd.
Duh Sveti prikazuje se i kroz takve manifestacije. (1. Korinćanima 12, 8-11) Današnji kršćani trebali bi ”čeznuti za njima” (1. Korinćanima 14, 1). Ipak, kada Pavao govori Galaćanima neka „hodaju po Duhu“ i „neka budi blizu Duhu“ (Galaćanima 5, 16; 25), on njihovu pozornost svraća na plodove, a ne na darove Duha.
Stoga, ako želimo znati držimo li mi korak s Duhom ili trebamo li ponovno pronaći Njegove korake, ono o čemu trebamo razmišljati su ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrota, vjernost, nježnost i samokontrola.
Plodovi Duha Svetoga
Kako bismo razumjeli plodove Duha, trebamo razumjeti kontekst u kojem se oni promatraju. Pavlov popis nastao je s obzirom na okolnosti. Apostol je vidio da je potrebno upozoravati Galaćane neka „ne grizu i ne proždiru jedan drugoga“ i da ne postanu „uobraženi te da ne provociraju ili zavide jedan drugome“. (Galaćanima 5, 15; 26) Galaćani su se, jer su se okrenuli od evanđelja (Galaćanima 1, 6), očigledno počeli okretati jedan prema drugome.
U ovome kontekstu, djela tijela i plodovi Duha opisuju dvije zajednice: jedna ”anti-zajednica” onih u tijelu, koji su tražili pravednost na temelju svojih djela (Galaćanima 5, 19-21) i pravu zajednicu onih koji su u Duhu, opravdane po vjeri u Isusa Krista. (Galaćanima 5, 22-23)
Dok koristimo Pavlov popis kako bismo procijenili sami sebe, trebamo se zapitati opisuju li ove milosti i nas, ne kada sjedimo u mirnoj izolaciji, već kada se nalazimo među Božjim narodom. Ja mogu biti strpljiv, ljubazan i nježan kada sam sam u svome stanu, no što kada sam s drugima u crkvi? Tko smo kada smo okruženi ljudima koji čine stvari koje nas mogu zbuniti ili iritirati pokazuju koliko smo daleko dospjeli u posjedovanju plodova Duha Svetoga.
O kojih devet plodova, koji prikazuju prisustvo Duha se ovdje radi? Kako bismo istraživanje učinili što razumljivijim, govorit ćemo samo o jednom ili dva pogleda svake vrline i ograničit ćemo se uglavnom na Pavlove poslanice.
Ljubav: Radite li za dobrobit svojih bližnjih?
Kada Bog izlijeva svoju ljubav u naša srca preko svoga Duha (Rimljanima 5,5), naš se stav mijenja. Nekoć okrenuti prema sebi, postajemo okrenuti prema drugima. Sada izravnavamo svoja leđa, podižemo glave i počinjemo ne misliti na sebe, a misliti na druge. (Filipljanima 2, 1-4) Otkrivamo da su naša srca sada blisko povezana s ljudima koje bismo inače zanemarili, prosuđivali ili čak prezirali. (Kološanima 2, 2; Rimljanima 12, 16). Naša ljubav više ne ovisi o tome hoćemo li pronaći nešto što zaslužuje ljubav, zbog ljubavi koje osjetimo u Kristu (Galaćanima 2, 20), nosimo ljubav svagdje gdje idemo.
Takva ljubav traži od nas da činimo stvari za našu braću i sestre, (1. Solunjanima 1, 3) da strpljivo podnosimo ljude koje smatramo uznemirujućima (Efežanima 4, 2) i da više marimo za duhovno dobro naše braće nego za vlastitu slobodu. (1. Korinćanima 8, 1) Bez obzira na poziciju u društvu, rado se smatramo slugama (Galaćanima 5, 13). Učimo se ne pitati: „Tko će danas ispuniti moje potrebe“? već „Čije potrebe danas ja mogu ispuniti“?
Daleko je bolje u srcu imati i gram ovakve ljubavi nego uživati u svim bogatstvima, udobnostima i položajima koje svijet nudi. Jer jednoga dana kada sve drugo prođe, ljubav će ostati. (1. Korinćanima 13, 7-8)
Radost: Uživate li u Kristolikosti Božjeg naroda?
Za Pavla, zajedništvo Božjeg naroda nije bio preduvjet kršćanske radosti. Mogao je napisati Timoteju: „Čeznem za time da te vidim, kako bih mogao biti ispunjen radošću“ (2. Timoteju 1, 4) ili Filipljanima „Svaki puta kada se molim za vas, molim se s radošću“. (Filipljanima 1, 4) Da budemo sigurni, radost Duha jest u, prvo i najprije, radost u našem Gospodinu Isusu. (Filipljanima 4, 4) No istinska radost u Kristu teče u svakome tko postaje preobražen na Njegovu sliku. Po vjeri, vidjeli smo ovu sjajnu slavu našega Kralja i sada uživamo u tome da to isto vidimo na licima svetaca.
Vrhunac horizontalne radosti, nije samo u tome što smo zajedno s Božjim narodom, već u tome da vidimo kako postaju nalik Kristu. „Upotpunite moju radost“, piše Pavao u Filipljanima, „tako što ćete biti istoga uma, imati istu ljubav i tako što ćete biti u potpunosti istoga uma“. (Filipljanima 2,2) Što bi vašu radost učinilo potpunom? Ako hodamo u Duhu, zrelost Božjeg naroda upotpunjuje našu radost. Radujemo se kada vidimo kako poniznost pobjeđuje ponos, kada požuda biva poražena, kada plahi hrabro govore evanđelje i kada očevi vode svoje obitelji u strahu Gospodnjem.
Mir: Težite li održavanju jedinstvu Duha, čak ako će to vas puno koštati?
Duh Sveti veliki je ”Ujedinitelj” crkve. Zbog Isusovog pomirujućeg djela na križu, Duh Židove i pogane pomiruje u jedno tijelo. (Efežanima 2, 15) Isus okuplja prijašnje neprijatelje kao „Božje ukućane“. (Efežanima 2, 19) On nas sve okuplja u „Sveti Gospodnji hram“. (Efežanima 2, 21-22) Bez obzira na to koliko drugačije izgledamo od osobe u drugoj klupi, dijelimo tijelo, dom i utočište; sve zbog istog Gospodina, a jednoga dana dijelit ćemo ista nebesa. (Efežanima 4, 4-6)
Oni koji hodaju po Duhu, ne žaloste Ga uništavanjem onoga što je On izgradio. (Efežanima 4, 29-30) Umjesto toga, oni traže ono „što doprinosi miru“. (Rimljanima 14, 19) Prvi tražimo oprost, usprkos tomu što je za veći dio odgovorna druga osoba. Odbacujemo neosnovane sumnje i umjesto toga odlučujemo pretpostavljati najbolje. Odbacujemo svo tračanje i umjesto toga odajemo čast svojoj braći i sestrama iza njihovih leđa. Kada se moramo uključiti u sukob, težimo obnovi, kako bismo mogli živjeti u miru. (2. Korinćanima 13, 11)
Strpljivost: Rastu li vaše sposobnosti ”zatvaranja očiju” na uvrede?
Kao plod Duha, strpljivost je više od sposobnosti mirnog čekanja u prometu ili čekanja na dogovoreno vrijeme kod liječnika. Strpljivost je unutarnja duhovna snaga. (Kološanima 1, 11) Ona nam omogućuje da dobijemo uvredu i da je zanemarimo. Strpljivi ljudi su poput Boga: „Spori na srdžbu“, (Izlazak 34, 6) čak i kada su suočeni s teškim i neprekidnim provokacijama. (Rimljanima 2,4; 1. Timoteju 1, 16)
Strpljivost je činidbeni dio jedne od crkvenih primarnih odgovornosti: učeništva. Kada je Pavao opomenuo Timoteja neka „propovijeda Riječ kad god mu se ukaže prilika“, rekao mu je neka to čini „u potpunom strpljenju“. (2. Timoteju 4, 2; 3, 10-11) Službe u crkvi, bez obzira na naše uloge, stavljaju nas u blizinu ljudi koji napreduju puno sporije nego što bismo mi to željeli. Naći ćemo se okruženi „slabima, nepomičnima, plahima“ i umjesto da odustanemo trebamo biti „strpljivi sa svakime od njih“. (1. Solunjanima 5, 14) Trebamo prihvatiti spore, svece sklone padovima, prisjećajući se toga da će i oni jednoga dana zasjati poput Sunca. (Matej 13, 43)
Ljubaznost: Odgovarate li na uvrede ne samo zanemarivanjem, nego i iskazivanjem ljubavi?
Jedna je stvar dobiti uvredu i tiho otići. Druga je stvar dobiti uvredu, preraditi je u tvornici vaše duše i poslati je natrag kao blagoslov. Prvo je strpljivost, drugo je ljubaznost. (Rimljanima 2, 4-5; Titu 3, 4-5; Efežanima 4, 32) Duhom – nadahnuta ljubaznost stvara roditelje koji odgajaju svoju djecu jasnim, nježnim glasom, patnike koji reagiraju na bezosjećajne, grube utjehe sa milosrđem, muževe i žene koji na međusobne oštre jezike reagiraju poljupcem.
Plod Duha u nama još uvijek nije zreo ako nismo spremni pokazati ljubaznost, ne samo onima koji će nam na tome jednoga dana zahvaliti, već i „nezahvalnima i zlima“. (Luka 6, 35) Ljubazni su sposobni davati blagoslove, dobivati prokletstva i za njih ponovno davati blagoslove. (Rimljanima 12, 14)
Dobrota: Sanjate li svoje mogućnosti da budete od pomoći?
Nakon trenutka uvrede, oni koji hodaju po Duhu u sebi nose snažnu želju kako da budu od pomoći i da budu velikodušni. Njima se ne treba reći kada je potrebno iznijeti smeće iz kuće ili kada je potrebno oprati posuđe. Oni će sami to rado činiti.
Takvi ljudi ne čine dobre stvari samo kada naiđu na prilike za činjenje dobrih stvari; oni „odlučuju činiti dobro“, (2. Solunjanima 1, 11) unaprijed razmišljajući o činjenju dobrih stvari, tražeći ono „što bi mogli zadovoljiti Gospodina“. (Efežanima 5, 8-10) Oni slijede savjete Charlesa Spurgeona: „Tražimo prilike za činjenje korisnih stvari; hajdemo u svijet otvorenih ušiju i očiju, spremni na činjenje dobrog djela u svakoj prilici. Ne budimo zadovoljni sve dok ne budemo korisni i neka ovo bude glavna svrha i ambicija naših života“. (Pobjednik duša, 312)
Vjernost: Činite li ono što ćete reći da ćete učiniti, čak i u najmanjim stvarima?
Vjernost u Gospodinu, ogleda se u činjenju onoga što je rečeno da će biti učinjeno: „Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti“. (1. Solunjanima 5, 24) Vjernost Božjih ljudi sastoji se, slično tome, u činjenju svega onoga što kažemo da ćemo učiniti, čak i kada to boli.
Duh čini da ustrajemo i da govorimo zajedno s Pavlom: „Bog je svjedok: naša riječ vama nije “Da!” i “Ne“! (2. Korinćanima 1, 18) Vjerni stvaraju takvu reputaciju od povjerenja da drugi, čak i ako on ne ostvari ono što je rekao, ne kažu: „pa, znaš njega“, već budu iznenađeni. Ako kažemo da ćemo doći u malenu skupinu, dođemo. Ako kažemo da ćemo očistiti kupaonicu, to učinimo. Ako kažemo da ćemo nazvati nekoga u četvrtak u 04:00, to učinimo. Trudimo se biti vjerni, čak i ako su naša područja odgovornosti trenutno vrlo malena, (Matej 25, 21) znajući da će ono kako se nosimo s malim odgovornostima pokazati kako ćemo se nositi s velikima. (Luka 16, 10; 2. Timoteju 2, 2)
Nježnost: Koristite li svoju snagu kako biste služili slabima?
Nježnost je daleko od obojane ljubaznosti, kao što se ponekad prikazuje. „David Mathis piše: „Nježnost u Bibliji empatijski nije nedostatak snage, već pobožno prikazivanje moći“. Kada je Isus došao služiti nama grešnicima, odjenuo se u nježnost. (Matej 11, 29; 2. Korinćanima 10, 1) Kada svoja djela činimo kako bismo braću i sestre obnovili od grijeha i mi se jednako odijevamo. (Galaćanima 6, 1) Nježnost ne sprječava pobožne u izražavanju ljutnje, no oni to ne žele činiti. Oni bi radije ispravljali druge „u ljubavi, u duhu nježnosti“. (1. Korinćanima 4, 21)
Nije neobično to što Pavao povezuje u Efežanima 4, 2 nježnost s poniznošću. Kao što to jedan grčki rječnik objašnjava, nježnost zahtijeva „to da osoba nije pretjerano zadivljena vrijednošću same sebe“. Kod uvreda, ponosni iskazuju gnjev kako bi prikazali svoju važnost. Ponizni su više zabrinuti za dušu onoga koji ih vrijeđa, nego za svoju vlastitu važnost, stoga oni svoju snagu preobražavaju u služenje kroz nježno obnavljanje.
Samokontrola: Odbacujete li čežnje svoga tijela?
Pismo nam daje jasne prizore kada govori o samokontroli. Pavao piše: „Svaki športaš prikazuje samokontrolu u svim stvarima. Ja svoje tijelo discipliniram kako bih ga držao pod kontrolom“. (1. Korinćanima 9, 25; 27) Grčka riječ za disciplinu ovdje je „dobiti modricu na oku, udariti u lice“. Pavlova usporedba je metaforička, no poanta i dalje stoji: samokontrola boli. Ona zahtijeva da kažemo nemilosrdno ”ne” svakoj požudi koja nas odvlači od Gospodina, a prema tijelu. (Titu 2, 11-12)
Potreba za samokontrolom primjenjuje se na tjelesni apetit: za snom, hranom i kofeinom na primjer, no posebice za seksualnim apetitima. (1. Korinćanima 7, 9) One koje vodi Duh uče kako jasno čuti Božja obećanja od zahtjeva požude i odbijaju dati mjesta seksualnoj nemoralnosti. (Efežanima 5, 3)
Hod po Duhu
Duh Božji nikada ne boravi u nekome, a da prije toga tu osobu ne učini vrtom za duhovne darove. Ako obilujemo u ovih devet plodova, onda posjedujemo Duha. Ako ovih vrlina nema, onda ih niti jedan duhovni dar ne može zamijeniti. Kako bismo trebali reagirati kada vidimo da su djela naših tijela preuzela naše vrtove? Kako možemo nastaviti uzgajati Duhovne plodove cijeloga života? Možemo tako što ćemo zapamtiti tri svakodnevna stava, ponavljanja koja su potrebna za svako kršćansko traženje svetosti: pokajanje, molba, obnova.
Pokajanje. Kada nad nama zavladaju djela tijela, moramo otići unatrag u pokajanju, kako bismo mogli ići naprijed u svetosti. Priznaj svoje grijehe iskreno i specifično (možda uz pomoć Pavlovog popisa iz Galaćana 5, 19-21) i nakon toga osvježi svoje povjerenje u „Sina Božjega, koji te voli i koji je svoj život dao za tebe“. (Galaćanima 2, 20)
Molba. Izvan obnavljajuće, plodonosne prisutnosti Božjeg Duha, svatko od nas je prokleta zemlja. (Rimljanima 7, 18) Ako ćemo davati plodove svetosti, onda moramo zamoliti Onoga koji „daje Duha“ da čini više i više. (Galaćanima 3, 5)
Obnova. Konačno, obnavljamo svoj pogled na Isusa Krista, kojeg Duh voli proslavljati. (Ivan 16, 15; Galaćanima 3, 1-2) Ovdje pronalazimo naš plodonosan trs: našeg Gospodina ljubavi, našeg dragog Kralja, našeg Princa mira, našeg strpljivog Gospodara, našeg dragog Prijatelja, našeg dobrog Boga, našeg vjernog Spasitelja, našeg nježnog Pastira, našeg Brata koji je bio kušan na svaki način na koji smo i mi, ali koji posjeduje savršenu samokontrolu. Kao što nitko ne može sjediti ispod vodopada i ostati suh, tako nitko ne može gledati na ovakvog Isusa i ostati neplodan.
Nebesa u našim srcima
Naravno, obnova našeg pogleda na Isusa Krista više je od djela jednog trenutka. Kada je Pavao rekao: „Ja živim po vjeri u Sina Božjega“, (Galaćanima 2, 20) govorio je o načinu života, a ne o kratkom trenutku molitve. Moramo činiti više od samo usmjeravanja svojih pogleda prema Gospodu; moramo biti u zajedništvu s Njime.
Nikada ne možemo biti u previše bliskoj zajednici s Kristom, niti možemo uložiti previše energije u potrazi za takvim zajedništvom. Ako učinimo bliskost s Njime našim ciljem, bit ćemo nagrađeni stostruko više od našeg truda. Puritanac Richard Sibbes jednom je propovijedao:
„Slavimo li Gospodina uzalud? Je li to štovanje isprazno? Nije, Gospod nam daje svo milosrđe. Njegova dobrota je komunicirajuća, difuzna dobrota. Gospod dolazi kako bi dijelio svoje blago, kako bi obogatio srca svim milosrđem i snagom, kako bi ponio sve nesreće, susreo se sa svakom opasnošću, kako bi donio mi savjesti i radost u Svetome Duhu. Gospod zaista dolazi, kako bi naša srca učinio, kao da već jesu, na nebesima“. (Djela Richarda Sibbesa, 2, 67)
To je ono što pronalazimo kada hodamo po Kristovom Duhu: u stvaranju zajedničkog doma s Njime, On naša srca otvara nebesima.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
PROČITAJTE JOŠ:
