Kristovo je poslanje bilo: spasiti izabrane. ”A ovo je volja Onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan” (Iv 6,39).
Da nije unaprijed u Božjem umu bio određen broj onih za koje će Isus umrijeti, tada bi rezultati Kristove žrtve bili nesigurni. Tada bi bilo moguće da Kristova žrtva bude promašaj.
Kristova žrtva pomirenja, zajedno s njegovim posredovanjem na nebu, djelo je Isusa kao velikoga svećenika. On je izričito isključio neizabranike iz svoje velikosvećeničke molitve: ”Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji” (Iv 17,9).
Je li Krist umro za one za koje se nije želio moliti? Suštinsko pitanje svodi se na pitanje o naravi žrtve pomirnice. Ona je istovremeno obuhvaćala ispaštanje i umilostivljenje. Ispaštanjem se uklonio naš grijeh. Umilostivljenje se odnosi na prikazanje bogougodne žrtve. Arminijanizam ima žrtvu koja je manje vrijednosti, jer ne pokriva grijeh nevjerovanja. Ako je Isus umro za sve tako da je ispaštao za sve grijehe i prinio zadovoljavajuću žrtvu za sve, tada su svi spašeni. Omogućiti pomirenje nije isto što i izvršiti pomirenje. Isus je izvršio pomirenje za grijehe svojih ovaca.
Najveći problem za prihvaćanje ograničenoga pomirenja jesu neki tekstovi Svetoga pisma koji govore o žrtvi za ”sve” i za ”cijeli svijet”. Svijet za koji je Isus umro ne može značiti cijelo čovječanstvo. Moralo bi biti da to znači za sve izabrane ”iz svih jezika i naroda”, ili da se želi ukazati da su uz Židove uključeni i pogani. Židovski je pisac napisao da Isus nije umro samo za ”naše” grijehe, nego za grijehe cijeloga svijeta. Odnosi li se riječ ”naše” na sve vjernike ili na vjernike Židove?
Znamo da je jedna od glavnih poruka evanđelja ona o uključenju pogana u plan spasenja. Spasenje je od Židova, ali nije samo za Židove. Kada se kaže ”za sve”, tada je nekakvo ograničenje nužno, jer bi to u protivnom značilo univerzalizam ili samo neku mogućnost, ponudu prema svima.
Kristovo je pomirenje bilo stvarno. Djelotvorno u punom smislu u svemu što su time htjeli postići Otac i Sin. Božje odredbe nisu sputane ljudskim nevjerovanjem. Suvereni Bog poslao je suvereno svoga Sina da izvrši pomirenje za svoj narod. Naše se izabranje nalazi u Kristu. Po njemu smo spašeni, u njemu i za njega.
Autor: R. C. Sproul
.){kind=link}