To je razumljivo pitanje: ako smo opravdani po vjeri i ako su nam naši grijesi oprošteni, prošli, sadašnji i budući, zbog čega je onda potrebno da nastavljamo tražiti oprost? Nisu li naši grijesi već oprošteni?
I svetac i grješnik
Postoji barem tri biblijske istine koje se se trebaju neprestano zajedno imati na umu.
Prvo, one koji su se pokajali od grijeha i povjerovali u Isusa kao Gospodina i Spasitelja, njih Bog proglašava pravednima na temelju Kristove pravednosti i zamjenske smrti (Rimljanima 3, 21-26; 5, 1; 8, 1; 33-34).
Budući da je to objavljujuće djelo od strane Boga, a ne proces putem kojeg mi postajemo pravedni, opravdanje se kod vjernika događa jednom za sva vremena. (Rimljanima 5, 12-21; Filipljanima 3, 8-9; 2. Korinćanima 5, 19-21)
Iako ćemo svi stajati ispred Kristovog sudbenog stolca i čuti javnu presudu s obzirom na to jesmo li u Njemu ili ne (2. Korinćanima 5, 10), za vjernike je ova presuda za posljednja vremena donesena u sadašnjost. Mi smo već prešli iz smrti u život. (Ivan 5, 24; Rimljanima 8, 1) Jednom kada se opravdanje dobije, ono se ne može izgubiti.
Drugo, Bog nam zapovijeda neka ispovijedamo svoje grijehe dok griješimo. (1. Ivanova 1, 9) Ova zapovijed se odnosi ne samo na našu početnu opravdanost već, kao što tekst 1. Ivanove jasno objašnjava, je pokajanje nešto što se za kršćane nastavlja:
„Kažemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Kažemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama“. (1. Ivanova 1, 8-10)
Treće, ne samo da nam Bog zapovijeda da ispovijedimo naše grijehe, već nam obećaje da će nam oprostiti naše grijehe u budućnosti te u tom smislu postavlja u ovisnost naše oproštenje od toga hoćemo li mi oprostiti drugima, nakon što smo postali opravdani. (Matej 6, 14; 18, 15-35; 1. Ivanova 1, 9; Jakovljeva 5, 15)
VIDI OVO: Molitva pokajanja
Tri razmišljanja
No kako da pronađemo teološki smisao ovih istina bez da umanjimo ijednu od njih? Evo tri razmišljanja.
Prvo, iz Božjeg gledišta nema problema s našom tvrdnjom da u trenutku kada nas je proglasio pravednima da nam je oprostio naše buduće grijehe, kao i naše prošle i sadašnje, s obzirom na to da naša budućnost leži ispred Njega poput otvorene knjige. Ipak, iz naše točke gledišta, najbolje je o našem opravdanju razmišljamo kroz prizmu oprosta svih naših prošlih i sadašnjih grijeha i kao na pravno utemeljeno tlo za oprost budućih grijeha.
Dok živimo naše živote i nažalost griješimo, trebamo se vratiti Bogu u pokajanju i vjeri i tražiti Njegov oprost. Ipak, mi to činimo na temelju Kristovog djela, koji se na nas primijenio nakon našeg opravdanja. Takvo iskustvo nije novo opravdanje, već obnovljena zamolba za naše opravdanje.
Kada griješimo tada gubimo svjesnost o oprostu i osjećaj o našem miru s Bogom. Stoga, kada priznamo naše grijehe, po djelu Duha Svetoga, u nama se ponovno osvijesti ono što je Krist učinio za nas, a Bog vraća sigurnost koju imamo u Njemu i uvjerenje o našem spasenju. Vjernici tada nastavljaju svakodnevno moliti za oprost; ne u očaju onih koji smatraju da su izgubljeni, već u pouzdanju opravdane i posvojene djece, koja prilaze nebeskome Ocu, koji ih je proglasio pravednima po Isusu Kristu.
Drugo, ovaj problem prikazuje važnost vremena i povijesti. Kroz naše opravdanje po milosrdnom, dovoljnom djelu Isusa Krista, naši prošli, sadašnji i budući grijesi su u potpunosti oprošteni i otplaćeni, no ipak povijest je važna. Na sličan način, premda je Bog odabrao svoj narod prije postanka svijeta (Efežanima 1, 4-6) i bilo je sigurno da će oni biti opravdani po Kristu, plan spasenja mora se odvijati u prostoru i vremenu. Krist se treba zauzeti za čovječanstvo, živjeti svoj život za nas i nakon toga umrijeti i biti uskrsnut za naše dobro.
Nadalje, kako bi se Kristovo djelo moglo primijeniti na nas, odabrani moraju doći do izlaza, čuti evanđelje i trebaju biti otkupljeni vjerom koja spašava. Iako Božji plan datira za vječnost, on je određen vremenom. Budući da smo vremenom ograničena bića, Bog na nas primjenjuje Kristovo djelo kroz svoga Duha u vremenskom okviru.
Treće, živimo u savezničkom odnosu s našim trojedinim Bogom. U povijesnoj zbilji, dovedeni smo do spasonosne vjere u Krista, nakon čega smo ušli u saveznički odnos s Bogom. U tom odnosu, sve do našeg proslavljenja, mi ćemo i dalje griješiti, a Bog, kao trojedini ”naš” Bog, je nezadovoljan grijehom. Ovo zahtijeva pokajanje i traženje oprosta na dnevnoj osnovi. Dok priznajemo naš grijeh, Bog nam ga oprašta na temelju Krista.
VIDI OVO: Vjera koja ne spašava: Mnogi će biti iznenađeni u taj dan
Bez suprotnosti
Mi smo uvijek dovršeni u Kristu, ali smo i u stvarnom odnosu s Bogom. Po analogiji, u ljudskim odnosima znamo nešto od ove istine. Kao roditelj, ja sam u odnosu sa svojih petero djece. Zbog toga što su oni moja obitelj, ona nikada neće biti odbačena; odnos je trajan. Ipak, ako ona sagriješe protiv mene ili ja protiv njih, naš odnos bit će pogoršan i trebat će biti obnovljen. Naš savez s Bogom funkcionira na sličan način.
Ovako možemo shvatiti smisao u našem potpunom opravdanju u Kristu i učenjima iz Biblije o tome da nam treba neprestan oprost. Kada molimo Boga za oprost, mi ne dodajemo ništa Kristovom savršenom djelu. Umjesto, mi samo ponovno primjenjujemo ono što je Krist već učinio za nas kao nas vođa saveza i Otkupitelj.
Apsolutno ne postoji suprotnost između opravdanja po milosti kroz vjeru i naše potrebe za neprestanim oprostom od grijeha. Molimo Boga da nam oprosti, ne kako bismo bili ponovno opravdani, već kako bismo mogli hodati ispred Njega u pouzdanju da je Krist platio sve i da smo mi dužnici Njegove milosti. Opravdanje se događa jednom za sva vremena, ali se priznavanje grijeha i dobivanje oprosta nastavlja sve dok ne budemo proslavljeni i dok više ne budemo griješili.
Autor: Stephen J. Wellum; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala thegospelcoalition.org koje vrijedi isključivo za portal novizivot.net.
