Ne bih doista htio, braćo, da ne znate za nevolju koja me je snašla u Hrvatskoj. Bio sam prekomjerno, preko snage, opterećen te sam već strepio i za život. Ali u sebi sam prihvatio i smrtnu osudu da se ne bih uzdao u samog sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. On me je od takve smrti izbavio i izbavit će; u njega se uzdam, on će me i dalje izbavljati. Ako i vi ćete mi pomagati molitvom da bi mnogi za mene zahvaljivali Bogu na milosti koja mi je darovana posredovanjem mnogih. (2 Kor 1, 8-11) – moja parafraza.
Od ljeta 2013. osjećao sam kao da mi nešto usisava snagu. Na početka sam mislio da sam samo malo više umorniji nego obično, ali kako su dani prolazili, primjećivao sam da ne mogu obavljati ni najobičnije fizičke poslove: srce mi je lupalo sto na sat, a u glavi mi se vrtjelo. Koncem godine bilo mi je već tako slabo da sam otišao svom liječniku, koji je odmah prepoznao moju anemičnost. Krvna slika bila je samo potvrda toga: hemoglobin mi je bio pola od minimuma. Završio sam u pulskoj bolnici. Uslijedile su razne pretrage. Dijagnoza je bila jasna: karcinom debelog crijeva. Kad je liječnica to rekla mojoj supruzi Katarini i meni, bili smo šokirani.
Našu djecu, Terezu (16), Matyaša (12) i Martina (6), obuzeli su strah i tuga. Još iz bolnice u Puli e-mailom sam svim svojim prijateljima u Hrvatskoj i Češkoj javio što se dogodilo. Uslijedilo je nešto što me oborilo na koljena. Vijest o mojoj bolesti raširila se na sve strane svijeta. Svuda su se braća i sestre počeli lančano moliti. Još dok sam bio u bolnici, dobivao sam dnevno SMS poruke, e-mailove s ohrabrenjima, biblijskim redcima, i to često od ljudi koje osobno čak niti ne poznajem. Bio sam ganut do suza svim tim izjavama ljubavi koje su stizale od braće i sestara odasvud. Na kraj pameti mi nije bilo da će vijest o mojoj bolesti potaknuti toliko ljudi na molitvu. Sjetio sam se trećeg retka iz Psalma 144: Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ? Baš to sam doživljavao – tko sam ja da me toliko ljudi poznaje i za mene se moli? Kao da mi je Gospodin govorio: „Ako toliko ljudi zna za tebe i bori se za tvoje zdravlje, koliko više ja osobno.“
Stvari su se odvijale jako brzo. Istoga dana kada sam doznao za dijagnozu, nazvao me moj šogor i ponudio mi da me u Njemačkoj blizu Bonna u privatnoj fakultetskoj bolnici operira poznati stručnjak za takve operacije. Nisam dugo razmišljao. Počeo sam planirati odlazak.
Avion za Bonn kretao je za tjedan dana. Imao sam, dakle, jako malo vremena za obitelj i najbliže ljude iz različitih crkava. Taj tjedan do mog odlaska u Njemačku kao obitelj još više smo se povezali, i još više grlili jedan drugoga. Tu i tamo smo zaplakali, sjedinili se u molitvama i podupirali jedan drugog. Kad sam vidio kako su moji dragi pogođeni tom situacijom, to me još više ganulo: često sam izlazio navečer van iz kuće, šetao po pašnjacima, plakao, gledao zvijezde, molio se svom Gospodinu, zahvaljivao na svim dobrima i svoj ljubavi koju mi je u mo jem životu bezbroj puta iskazivao. U srcu sam se pomirio s tim da se moj život približava kraju. Više nije bilo žurbe: dugačak popis zadataka, koje sam htio, a neke trebao obaviti, stavio sam na stranu i uživao u svakom trenutku života. Izlazio bih u šetnje i činilo mi se kao da ptice pjevaju nekako ljepše, glasnije, da ih ima više, i da su stabla zelenija nego prije. Zrak je prekrasno mirisao iznad vlažne zemlje. Zanimljivo je kako misao na smrt može probuditi sva čula.
U Zagrebu u zračnoj luci su me dočekali pastori koji su se molili za mene i ohrabrivali me Božjom riječju. I u Bonnu su me dočekala dvojica pastora iz Češke: bili su to moji stari prijatelji, koji su došli kao izaslanici čeških crkava da bi se molili za moje ozdravljenje, pomazali me uljem i pokrili zastavom. Baš taj dan u češkim crkvama bio je najavljen post, kojem su se naše zajednice u Istri također pridružile.
Dva dana nakon moga dolaska u bolnici bio sam operiran. Kad sam se probudio iz narkoze u šok sobi, pored moga kreveta stajao je doktor Pavel. Rekao mi je da je operacija bila uspješna: izvadili su mi 45 cm debelog crijeva i 24 limfna čvora te ih poslali na analizu da bi se saznalo je li karcinom metastazirao i ako jest, u kolikoj mjeri.
Kad je on otišao, imao sam osjećaj da je kod mog kreveta nečija nazočnost. Bolje rečeno, prisutnost nekih bića. Nisam nikoga vidio, ali sam ih vrlo jasno osjećao. Svako biće je nešto isijavalo: plemenitost, utjehu, prihvaćanje, ljubav, priznanje… Još nikad se nisam osjećao toliko siguran i voljen od Boga i u Njegovim očima toliko važan. Mojim su umom ili srcem prolazile riječi i misli koje sam htio zapamtiti, ali, nažalost, u sjećanju mi je ostao samo jedan dio.
Tek nakon nekoliko dana, čak i tjedana, te su mi se misli i riječi počele vraćati tako da sam ih mogao zapisati. Bilo je to nevjerojatno i lijepo zajedništvo s Bogom. Samo sam poluglasno ponavljao: „To je divota. Stvarno? Je li to moguće?“ Medicinska sestra koja se brinula za mene mislila je da buncam, stalno je kontrolirala jesam li pri svijesti i kolika mi je temperatura, a ja sam zapravo bio neopisivo sretan.
Od svega što mi je Gospodin rekao i pokazao, podijelio bih s vama samo jednu stvar. Isus me tada upitao: „Jure, ako bi tvoja smrt donijela probuđenje u Hrvatskoj, bi li bio voljan umrijeti? Bi li bio spreman napustiti svoju voljenu ženu s dječicom, koju toliko ljubiš, koju nećeš vidjeti kako odrastaju, maturiraju i žene se? Ne bi dočekao unuke … Bi li bio voljan napustiti sve to što toliko voliš: svoje prijatelje i narod u koji sam te presadio i koji je postao tvoj narod? I što ako bi tvoja smrt donijela probuđenje samo u tvojoj crkvi? Bi li bio voljan umrijeti? I što ako bi tvoja smrt probudila samo par ljudi? Bi li bio voljan umrijeti?“ Draga moja braćo i sestre, neću vam reći što sam odgovorio. Reći ću vam što je rekao On. Kazao je: „Ja, da!“
Nakon ovog susreta s Gospodinom bio sam ispunjen Božjim mirom koji nadilazi svaki um: taj je mir čuvao moje srce i misli, unatoč čekanju na nalaze iz histologije punih tjedan dana. Prema njima se trebalo odlučiti hoću li ili ne primati kemoterapiju i zračenje, no ja sam imao mir. Kad su nalazi stigli, liječnica mi je rekla da se tumor nije proširio i da neću trebati kemoterapiju. Mislio sam da ću osjetiti neko olakšanje, ali nisam. To mi je bila samo potvrda da me Bog već prije bio rasteretio. Dan nakon toga, sretno sam se vratio kući iz Njemačke. Noge su mi se tresle od iscrpljenosti jer je to bio tek osmi dan nakon operacije. No, bio sam sretan što sam opet sa svojom obitelji.
Prošlo je više od godinu dana od ovih zbivanja. Zahvalan sam na svakom danu života, još uvijek uživam u pticama koje pjevaju, zelenim stablima, mirisima i okusima svih Božjih darova. Uživam provoditi vrijeme s djecom, suprugom i ljudima. Više ne znam što znači „gubiti vrijeme“ – sve me raduje, čak i cijepanje drva koje poslije izgori u našem kaminu. Raduje me i čupanje korova koji će ponovno narasti.
Želim se zahvaliti svima vama koji ste se molili za mene. Imao sam milost doživjeti na vlastitoj koži kakvu moć imaju žarke molitve svetih. Htio bih da svaki Božji sluga i sluškinja mogu računati na tako brojnu molitvenu podršku u situaciji smrtne opasnosti.
Autor: Jure Dohnal