Ništa nije važnije od okretanja kamere od sebe i umjeravanja na Boga. Okrenite oči, i kamere, prema Isusu.
Nedavno sam to primijetila na našim putovanjima. Teško je ne primijetiti. Gdje god da odete, bilo to neko predivno mjesto ili mjesto koje vas tjera na čuđenje, uvijek je tamo masa ljudi koji slikaju selfije.
Fotografija za fotografijom. Poza za pozom.
Ta se epidemija fotografiranja proširila kroz razne dobi, spolove i kulture. Ona ne diskriminira. Osoba nađe savršeno mjesto, provjeri osvjetljenje, obuče savršenu odjeću koja se slaže s tim mjestom i onda počne klikati.
Jedini problem je fokus kamere. Daleko su dani kada je kamera služila kako bi se zabilježila predivna mjesta. Došla su vremena kada je kamera usmjerena samo na osobe, na fotografiranje samih sebe. Mislim da je to tema vrijedna rasprave.
Bila sam na predivnoj plaži, divila sam se dini pijeska u nacionalnom parku, kampirala sam u gustoj šumi i u svakoj sam toj prilici ostala u čudu. Zašto to propuštamo? Zašto smo tako usredotočeni na sebe da čak i u trenutku kada bismo trebali biti potpuno zaokupljeni divljenjem zbog onoga što nas okružuje, mi smo privučeni tim jeftinim uzbuđenjem koje dolazi s pravljenjem novog selfija?
Mi mijenjamo čistu radost Božje tvorevine, čuda života, misterijama ovog svijeta za nekoliko fotografija samih sebe! Zašto? Zašto ne bismo samo sjeli i gledali valove? Zašto se ne bismo usredotočili na pijesak između svojih prstiju? Zašto se ne bi zaustavili i pogledali ljepotu koja nas okružuje?
PROČITAJTE: Mnogi boluju od ovog psihičkog poremećaja, a toga nisu ni svjesni!
Nemojte krivo shvatiti ovo što dijelim. Ne kažem da trebamo potpuno izbaciti i zaboraviti sve fotografije naše djece, obitelji, ili čak onih posebnih selfija koji nas podsjete na neki divan osjećaj kada smo posjetili određeno mjesto. Volim te fotografije i cijenim ih. Imam ih nekoliko. No, ako ikada počnem leću svoje kamere usmjeravati na sebe u cilju glorifikacije same sebe, samo-obožavanja, u cilju dobivanja komplimenata, onda mi se suprotstavite.
Ako se tako izgubim sama u sebi da predivna mjesta puna čuđenja i istinske ljepote postanu samo mjesto koje služi kako bih uslikala još više sebe, onda sam zaista izgubljena. Onda sam zaista izgubila ljepotu u ovom divnom svijetu koja je daleko veća od mog stvorenog tijela i koja se prostire oceanima, planinama i dolinama ovog nevjerojatnog planeta.
U zadnje vrijeme dugo i pažljivo razmišljam o tome prema čemu okrećem svoju leću, jer vjerujem da se tako otkriva stanje mog srca. Čeznem da budem ispunjena s više čuđenja, a s manje sebe.
Prekinimo ovaj selfi krug koji je zarobio ovu generaciju i počnimo razmišljati o našim fotografijama i pitanju „zašto“ iza svake od njih. Dopustimo si da izađemo bez šminke. Da oblačimo nešto što je malo manje savršeno. Da se na našim licima vide bore bez da ih imamo potrebu izglačati filterima.
Mi, na svu sreću, ne moramo živjeti kao slavni. Nama posao nije da izgledamo savršeno i poziramo za druge. Možemo živjeti u mnogo manjem, ali isto tako i većem smislu. Možemo trčati na plaži s kosom punom pijeska i u starom kupaćem. Možemo nositi staru trenirku i znojiti se dok planinarimo. U tome je velika sloboda. Zašto ju onda ne prihvatimo i ne pustimo slavnima da nose tu težinu „savršenih“ fotografija dok se mi opuštamo i uživamo u životu daleko od leća kamera?
Imamo privilegiju provoditi manje vremena u opsjedanju oko samih sebe i više vremena uživajući u predivnim stvarima koje nam je Bog dao. U uživanju u Bogu, a ne u onome što je stvoreno.
Provjerite tu leću na kameri i budite blagoslovljeni dok to činite. Ništa nije važnije od okretanja kamere od sebe i umjeravanja na Boga.
Okrenite oči, i kamere, prema Isusu.
Autorica: Joy Peterson; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Faithit.com
