Povijesni dokazi o dugom danu, koji je zabilježen najprije u Jošui 10,13, te ponovno u Habakuku 3,11, postoje i u mnogim predajama iz raznih dijelova svijeta. Prema navedenim predajama dugi dan (ili noć, ili večer, ovisno o lokaciji) dogodio se u otprilike isto vrijeme kada je živio Jošua.
David Nelson dramatično je izvijestio o ovoj činjenici na slijedeći način:
Kineska povijest govori da je za vrijeme cara Yaoa, sunce toliko dugo stajalo iznad horizonta da su se ljudi bojali kako će se svijet zapaliti; te pored toga, razdoblje vladavine Yaoa, odgovara vremenu u kojem je živio Jošua, Nunov sin…
Antički pjesnik Ovidije zabavlja učenika u fantastičnoj priči o Phaetonovim bojnim kolima. Ovaj neznabožački pisac govori kako je jednom dan bio izgubljen, te da je Zemlja bila u velikoj opasnosti od intenzivne vrućine neobičnog sunca…. Zanimanje za priču raste pri spomenu Phaetona, Kanaanskog princa, kao i pri spoznaji da priča potječe od Feničana, naroda s kojim se Jošua borio. Upitate li nekog nevjernika da li povezuje predaju ranih naroda koja govori da se sunce nije žurilo zaći čitav jedan dan sa činjenicom da i Biblija govori kako se to dogodilo, i to u isto vrijeme, saznat ćete da on nikada nije skupa sagledao te dvije činjenice: jednostavno su takve naravi da ih on nije sklon povezati.
T.W. Doane povezuje sljedeće činjenice u vezi ovih predaja:
Mnoge priče slične ovoj, mogu se pronaći u predaji antičkih naroda, primjerice ona koja govori kako je Bacchus – bog-čovjek zadržao kurs sunca i mjeseca. Jedna od indijskih legendi prepričava da je sunce stajalo mirno kako bi čulo sveto klicanje Arjouana nakon Crishnine smrti. Sveti budist, po imenu Matanga zapovjedio je suncu da izađe i prepolovio mjesec… Kinezi također imaju legendu o suncu koje je mirno stajalo, a i kod drevnih Meksikanaca pronađena je legenda prema kojoj je jedna od njihovih svetih osoba zapovjedila suncu da stoji.
Kako bi potvrdio svoje tvrdnje, Doane se poziva na Anacalypsis od Higginsa, Budističke legende od Hardya i Bud. & Jeyens od Franklina.
Godine 1940, Harry Rimmer sažeo je ove predaje na sljedeći način:
U drevnim kineskim spisima postoji legenda o dugačkom danu. Kod Inka u Peru i Asteka u Meksiku ima sličnih zabilješki, a postoje babilonska i perzijska legenda o danu koji je bio čudesno produžen. Drugi dio kineske predaje pridonosi izvještaju o čudesno produženom danu, činjenicom da se to desilo za vladavine cara Yeo-a. Herodot prepričava kako su mu egipatski svećenici pokazali hramske zabilješke, u kojima je pročitao čudni izvještaj o danu koji je bio dva puta duži no što je uobičajeno.
Rimmer zaključuje odlomak podugačkim citatom iz polinezijskog izvještaja o ovom događaju.
Godine 1950. izašla je kontroverzna knjiga Immanuela Velikovskog Svjetovi u sudaru. Knjiga je bazirana na ideji da je izvještaj o dugačkom danu u Jošui točan, uključujući i mnoge druge neriješene znanstvene misterije. Da podupre ovu tvrdnju, Velikovsky je također naveo drevnu predaju o dugom danu:
U Meksičkim ljetopisima Cuauhtitlana – o povijesti carstva Culhuacana i Meksika, koji su napisani na nahua-indijanskom u 16. stoljeću – govori se kako je tijekom kozmičke katastrofe, koja se dogodila u dalekoj prošlosti, noć trajala duže vrijeme… Sahagun, španjolski znanstvenik koji je došao u Ameriku jednu generaciju nakon Columba, sakupljao je predaje tamošnjih domorodaca. Zapisao je kako se za vrijeme kozmičke katastrofe sunce diglo malo iznad horizonta i stalo tamo bez micanja; te da je mjesec također stajao mirno.
U fusnotama, Velikovsky izjavljuje da su Meksički ljetopisi Cuauhtitlana također bili poznati kao Codex Chimalpopca, te da sadrže serije ljetopisa vrlo starog datuma od kojih mnogi datiraju više od tisuću godina prije kršćanske ere.
Velikovsky-jeva je teorija da je negdje u sredini drugog tisućljeća prije Krista, uobičajena rotacija Zemlje bila prekinuta zbog kometa, ili da je zemljina os bila nagnuta u prisutnosti snažnog magnetskog polja, tako da se činilo kako je na nekoliko sati sunce stalo svom u dnevnom pokretu.
Velikovsky-jeva knjiga otvorila je vrata za mnoge diskusije na ovu temu. Članak Erica Larabeea „Dan kada je sunce stalo“, objavljen je u siječnju 1950. u Harper’s-u. Potom je, 5. veljače iste godine, ponovno izdan u Minneapolis Sunday Tribune-u uz slijedeći komentar: „članak na ovoj stranici – „Dan kada je sunce stalo“ – vjerojatno će postati najdiskutabilnije djelo objavljeno u časopisima 1950-te. Izdan je u aktualnom broju Harper’s magazina, a The Tribune je prvi časopis koji ga je ponovno objavio. Izvještaj je baziran na knjizi Svijet u sudaru Dr. Immanuela Velikovskog. Članak je stvorio velik interes u izdavačkim krugovima, te su iz The Tribune-a saznali kako urednici Collier’s i The Reader’s Digest-a u pripremi imaju drugo izlaganje iste ideje. Časopis This Week priprema na slikovit način prezentirati neobičnu Velikovsky-jevu teoriju koja povezuje elemente religioznih vjerovanja sa znanstvenim događajima i tako pokušava objasniti da je jednom – u zabilježenoj ljudskoj povijesti – sunce stalo.“
Gordon A. Atwater, kustos Hayden Planetariuma, napisao je „Teorija dr. Velikovskog jedinstvena je i treba biti predstavljena svijetu znanosti kako bi temelji moderne znanosti mogli biti preispitani…Vjerujem da je autor napravio izvanredan posao.“
Drugi pokazatelj vjerodostojnosti Jošue 10:13 moguće je pronaći u astronomskim ,podacima. Čini se da jedan cijeli dan nedostaje u astronomskim izračunima. Neovisnim istraživanjem, u različitim prilikama, Sir Edwin Ball, slavni Britanski astronom, te profesori – Pickering s Harvardskog Observatorija, Maunders s Greenwich-a i Totten s Yale-a, navedenu pojavu datirali su u doba Jošue. Zanemarimo li kalendarske promjene, a u obzir uzmemo samo kronologiju baziranu na sunčevom kretanju, te kalendar slijedimo od najranijih dostupnih zabilješki do Jošuinog vremena, utvrdit ćemo da je dan Jošuine bitke bio u utorak. No ako kalendar računamo obrnuto, od današnjeg dana do Jošuinog vremena, dan bitke bio bi u srijedu. Dan u mjesecu je isti, no drugi je dan u tjednu.
Drugim riječima ako brojimo od prvog zabilježenog solsticija u starim egipatskim bilješkama, dan je utorak, ali ako brojimo obratno, od zadnjeg zabilježenog solsticija, dan je srijeda. Ove činjenice opsežno su potvrđene astronomskim podatcima Charlesa A.L.Tottena u Joshua’s Long Day i the Dial of Ahaz (New Haven: Our Race Publishing Co., 1890).
Ove činjenice privukle su javnu pozornost kasnih 1960-ih, nakon što je Mary Kathryn Bryan objavila članak u Evening Star of Spencer, Indiana o Haroldu Hillu, predsjedniku Curtis Engine Company u Baltimoreu, i savjetniku NASA-e u Goddard Space Flight Centru u Greenbeltu. Članak navodi kako kompjuterski izračuni, koji su bili temeljeni na položaju sunca, mjeseca i planeta, nisu bili ispravni. Navedeni izračuni bili su nužni, i morali su biti točni kako bi se orbite satelita i svemirskih letova mogle planirati. No nakon što su pri kalkulacijama u obzir uzeti Jošuin dugačak dan i odstupanje sunca za deset stupnjeva iz II. Kraljevima 20:9-11, svi su izračuni ispali savršeno točni.
Ovaj je članak naširoko citiran, a njegove kopije kroz nekoliko godina pojavljivale su se na mnogim mjestima. Harold Hill kasnije je objavio vlastitu priču o ovim događajima u trinaestom poglavlju djela Kako živjeti kao kraljevo dijete, koja je u osnovi bila ista kao ona u članku Kathryn Bryan. U navedenom djelu Hill je napisao slijedeće:
Kasnije mi je netko poslao isječak iz novina sa člankom koji govori kako sam priznao da je cijela stvar prijevara. Ubrzo nakon toga, brojni religijski časopisi, od kojih su neki bili i kršćanski, počeli su objavljivati pogrešno „povlačenje“, ispričavajući se zbog njihovog prvotnog sudjelovanja u izdavanju članka. No nitko od njih nikada nije pitao mene da li je u prvotnom članku objavljena istina ili greška. Da naglasim – izvještaj je istinit, a „povlačenje“ pogrešno… Cijeli niz događaja pokazao mi je koliko su čak i kršćani skloni prije vjerovati lažima nego istini.
U dodatku navedenog poglavlja, Hill je objavio i kritiku Tottenove knjige koju je napisao V.L. Westberg, a u kojoj je izjavio:
Dok gosp. Totten sugerira da je ometajući komet uzrokovao spor dan tako da je odsjekao sunčevo zračenje, ja realnijom držim teoriju prema kojoj se golemi meteor ili asteroid zario u zemljinu koru usporavajući je tako za jedan obrtaj, pri čemu se unutrašnja rastaljena jezgra nastavila rotirati, što je na posljetku uzrokovalo da kora ponovno zadobije prvotnu brzinu. Gosp. Totten ispričao je da je Newton demonstrirao kako Zemlja može iznenada usporiti bez značajnog šoka za ljude.
Pregledao sam nekoliko karata Pacifičkog oceana koje podržavaju ovu teoriju. Karta u National Geographic magazinu iz listopada 1969. prikazuje veliko udubljeno područje između Havaja i Filipina oko kojeg se naziru frakture u dnu oceana u obliku zrakastih linija. Učinak takvog sudara bio bi maksimalno usporavanje Zemlje kod ekvatora, a rezultirao bi ogromnim plimnim valovima koji bi mogli objasniti studije dr. Northrupa o nanosima kalifornijskog pijeska. Veličina asteroida potrebna da Zemlju uspori za jedan obrtaj oko osi mogla bi se izračunati na temelju debljine zemljine kore, te bi asteroid mogao biti velik kao Ceres – promjera 480 milja (772,32 km).
Onoga dana kada Jahve predade Amorejce sinovima Izraelovim, obrati se Jošua Jahvi i poviče pred Izraelcima: “Stani, sunce, iznad Gibeona, i mjeseče, iznad dola Ajalona!” I stade sunce i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi Pravednika? I stade sunce nasred neba i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan. Nije bilo takva dana ni prije ni poslije da bi se Jahve odazvao glasu čovječjem. Tako je Jahve vojevao za Izraela. (Jošua 10,12–14)
Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem popostaje, pred blijeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga. (Habakuk 3,11)
Izaija odgovori: “Evo ti znaka od Jahve da će učiniti što je rekao: hoćeš li da se sjena pomakne za deset stupnjeva naprijed ili da se vrati za deset stupnjeva?” Ezekija odgovori: “Lako je sjeni pomaknuti se deset stupnjeva naprijed! Ne! Neka se sjena vrati natrag za deset stupnjeva!” Prorok Izaija zazva Jahvu i on učini da se sjena vrati za deset stupnjeva. Sišla je za deset posljednjih stupnjeva na Ahazovu sunčaniku. (2 Kraljevima 20,9-11)
Autor: Richard Riss
