Ljubite, umjesto da sudite.
Za mnoge ljude u crkvi, taj jednostavan slogan postao je refleksna reakcija u obrani od kritiziranja i sukobljavanja. U nekom trenutku, vjernici su odlučili da su pažljivo razlučivanje i agape ljubav dijametralno suprotni; da je osuda uvijek prijetnja našem jedinstvu u Kristu. I bez obzira na kvalitetu ili sadržaj uvjeravanja, previše kršćana žurno koristi stih iz Mateja 7,1 u svakoj prilici: „Ne sudite, da ne budete osuđeni!“
Pišući svoj komentar na Evanđelje po Mateju prije trideset godina, John MacArthur je objasnio kako se taj stih po navici pogrešno koristi kao štit protiv neslaganja i sukobljavanja u crkvi.
„Ovaj odjeljak se pogrešno koristi u sugeriranju da vjernici nikada ne bi smjeli nikoga ni za što procjenjivati niti kritizirati. U naše se vrijeme mrze apsoluti, osobito teološki i moralni apsoluti, a takva jednostavna interpretacija pruža pogodan bijeg od sukobljavanja. Članovi modernog društva, uključujući mnoge koji se nazivaju kršćanima, nastoje se oduprijeti dogmatizmu i snažnom uvjerenju o onom što je ispravno, a što krivo. Mnogi ljudi radije govore o sveobuhvatnoj ljubavi, kompromisima, ekumenizmu i jedinstvu. Za modernu religioznu osobu to su jedine „doktrine“ koje je vrijedno braniti, i to su doktrine kojoj se sve druge doktrine koje izazivaju sukob moraju podčiniti.“
U narednim desetljećima, želja Crkve za kriticizmom, sukobom i konfrontacijom s pogreškama samo je dodatno splasnula. A u to isto vrijeme, nerazumijevanje i pogrešna primjena ovoga stiha i drugih poput njega (usp. Luka 6,37; Ivan 3,17) ukorijenili su se u Crkvi, iskrivljujući njezin pogled na disciplinu i osudu, te izuzimajući njezine ljude od prijekora i uvjeravanja.
Ustvari, mnogi se u današnjoj Crkvi ponašaju kao da su sukobljavanje i pronicljiv sud zabranjeni. Na svako neslaganje – bilo da je riječ o osobnoj svetosti ili doktrinarnom neslaganju – gleda se kao na pretjerivanje koje je puno ponosa i kao napad na jedinstvo Božjeg naroda. Kao što John MacArthur objašnjava:
„U mnogim krugovima, uključujući i neke evanđeoske krugove, oni koji se drže snažnih uvjerenja i koji glasno govore i sukobljavaju se s društvom i Crkvom označavaju se kao prekršitelji ove zapovijedi da ne sude, i na njih se gleda kao da su problematični ili, u najboljem slučaju, kontroverzni.“
No Matej 7,1 nema veze s izbjegavanjem sukoba u korist jedinstva ili ignoriranjem doktrinarnih i moralnih pogrešaka u ime ljubavi. Kao i mnogi stihovi koje se zloupotrebljava, jednostavan pogled na kontekst čini izvornu namjeru Kristovih riječi mnogo jasnijom.
Sedmo poglavlje Matejevog evanđelja predstavlja kraj Kristove Propovijedi na Gori – Njegovog najopsežnijeg podučavanja o tome kako živjeti kao stanovnik Božjeg kraljevstva. Suština cijele te propovijedi jest izlaganje licemjerja religioznih vođa tog doba. Isus obara njihov sustav djela pravednosti kojeg su nametnuli bogobojaznim ljudima diljem Izraela.
Tijekom Kristovog života i službe na zemlji, židovska vjera je svedena na tešku listu toga što se smije, a što ne smije. Religiozna elita je uništila prvotnu Božju namjeru u davanju Njegovog zakona svome narodu, zamjenjujući ju teškim teretom sustava djela pravednosti. I držali su čitavu naciju podčinjenu njihovom korumpiranom, ljudski stvorenom standardu.
U svom komentaru, John MacArthur objašnjava kako je fokus Kristove propovijedi na Gori jasan u tome da Gospodin nije zabranio suđenje drugima, već promicao raspoznavanje istine od laži.
„Ako ova najveća propovijed našeg Gospodina išta uči, onda je to da Njegove sljedbenike uči da budu pronicljivi i uviđajni u onome što vjeruju i onome što rade, da moraju uložiti svaki trud kako bi sudili između istine i laži, između nutrine i vanjštine, između stvarnosti i obmane, između istinske pravednosti i lažne pravednosti – ukratko, između Božjeg puta i svih drugih putova.“
Imajući to na umu, zabrana protiv osude poprima posve drugačiju nijansu. Krist je osuđivao veoma specifičnu vrstu samopravedne osude – vrstu koju vidimo u Njegovoj prispodobi o farizeju i cariniku.
„On je također tu prispodobu govorio nekim ljudima koji su vjerovali u same sebe da su pravedni, a na druge gledali s prijezirom: „A nekima koji su se pouzdavali u sebe da su pravednici, a druge prezirali, reče i ovu prispodobu: Dva čovjeka uzađoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, a drugi carinik. Farizej stade te je ovako molio u sebi: ‘Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao i taj carinik. Postim dvaput tjedno, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne htijaše ni oči k nebu podignuti, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milosrdan budi meni grješniku!’ Kažem vam, ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Luka 18,9-14).
Poput mnogih današnjih vjernika koji ispovijedaju Krista, farizeji su ostavljali dobar dojam u javnosti da su sveti, te su s prijezirom voljeli gledati svakoga tko nije takav. Kao što John objašnjava:
„Isus ovdje govori o samopravednom, egoističnom sudu i nemilosrdnoj osudi drugih koje prakticiraju pismoznanci i farizeji. Njihova glavna briga nije bila da pomognu drugima na putu od grijeha do svetosti, već da ih osude na vječnu osudu zbog postupaka i stavova koji nisu načisto s njihovim svjetovnim, ljudskim tradicijama.“
Isusove riječi u Mateju 7,1 bile su podsjetnik religioznoj eliti da oni nisu krajnji suci – da će i oni stajati pred Bogom, i da oni prvi ne žele biti suđeni po njihovim vlastitim rigoroznim, samopravednim standardima (Matej 7,2). I današnji vjernici trebaju poslušati to upozorenje, i izbjegavati istu vrstu licemjerne oholosti u vezi svoje vlastite svetosti i toga kako se odnose prema drugim vjernicima.
Također trebamo uzeti u obzir kako biblijski razlučivati, suočiti i ukoriti druge kad je potrebno. Srećom za nas, Krist je upravo o tome govorio u svojim kasnijim izjavama.
„A što gledaš iverak u oku brata svojega, a u oku svojemu brvna ne opažaš? Ili kako ćeš reći bratu svojemu: ‘Dopusti da ti izvadim iverak iz oka’, a eto brvna u oku tvojemu? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega, pa ćeš onda jasno vidjeti izvaditi iverak iz oka brata svojega“ (Matej 7,3-5).
Sučeljavanje i kriticizam nisu zabranjeni u crkvi, ali moraju biti temeljeni na poniznosti i čistoći. Moramo se ponizno podložiti Gospodinu, i dopustiti svjetlu Njegove Riječi da zasja u mračnim kutovima našeg vlastitog srca umjesto da to svjetlo bahato bacamo u nečije tuđe lice. Samo kada se vjerno i biblijski bavimo svojim vlastitim grijehom, možemo pomoći bratu da uvidi svoj grijeh. I kao što John objašnjava, čak i usred sukoba trebamo odražavati duh poniznosti.
„Svako suočavanje drugih s njihovim grijehom mora biti učinjeno u blagosti, a ne ponosu. Ne možemo igrati ulogu suca – davati kazne kao da smo u ulozi Boga. Ne možemo igrati ulogu superiornog – kao da smo oslobođeni istih standarda koje zahtijevamo od drugih. Ne smijemo biti licemjerni – okrivljavati druge dok sami sebe isključujemo.“
Činimo veliku štetu Tijelu Kristovom kada se sukobljavamo i sudimo jedni druge u bahatosti i samopravednosti. No, kako piše John MacArthur, također činimo štetu crkvi ako ne prakticiramo pravedan sud i pronicanje onda kada je to opravdano.
„Međutim, čak i za istinski ponizne i obraćene vjernike također postoje opasnosti. Prva opasnost jest zaključak da se nemamo pravo usprotiviti pogrešnom nauku ili pogrešnim praksama u crkvi, da ne bi upali u samopravednu osudu. Tada nećemo biti spremni suočiti brata s grijehom kako nas Gospodin jasno poziva da činimo. Druga opasnost jest usko povezana s prvom. Ako se bojimo suprotstavljati se lažima i grijehu u crkvi, bit ćemo skloni ka tome da postanemo nesposobni razlikovati i pronicati stvari. Crkva, kao i naši vlastiti životi, postat će sve više i više u opasnosti od kompromitiranja istine. Shvaćajući utjecaj grijeha u zajednici (1. Petrova 4,15), Petar je učinio snažan poziv crkvi koja se sukobljavala i kritizirala kada je rekao: „Jer vrijeme je da započne sud — od kuće Božje“ (1. Petrova 4,17). Vjernici moraju biti pronicljivi te donositi ispravan sud kada je to potrebno.“
Razlučivanje ne mora voditi do podjela. Ako vjerno slijedimo obrazac koji nam je Krist dao, bit ćemo u stanju suočiti jedni druge u ljubavi i poniznosti, a ne u aroganciji i samopravednosti. I bit ćemo u stanju ponizno prihvatiti prijekor drugih bez da se žurno branimo i osvećujemo istom mjerom.
Autor: Jeremiah Johnson; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Gty.org
