Bog vidi naše suze. Kada plačemo, ne plačemo sami. On je s nama u našoj teškoj situaciji, tješi nas i izbavlja iz svega.
Nažalost, nitko nije oslobođen od boli i tuge. Bilo da ste kršćanin ili ne, suočit ćete se s iskušenjima i bolima. Kada dođu tugaljiva vremena, mnogi ljudi mogu se zapitati je li Bog s njima ili je li Ga briga. Dok su Psalmi knjiga puna radosti i zahvalnosti, oni također sadrže stihove koji odišu žaljenjem i kukanjem zbog nekih okolnosti.
Tȁ dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati?
Dokle ćeš skrivati lice od mene?
Dokle ću nositi bol u duši;
tugu u srcu obdan i obnoć?
Dokle će se dušmanin dizat’ na me?
Pogledaj, usliši, Jahve, Bože moj!
Prosvijetli mi oči da ne zaspim nasmrt,
nek’ ne kaže dušmanin: “Nadjačah njega!”
Nek’ ne kliču protivnici ako posrnem!
Ja se u tvoju dobrotu uzdam,
nek’ mi se srce raduje spasenju tvome!
Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro,
pjevat ću imenu Jahve Svevišnjeg! (Psalam 13)
Istina, stvari nisu uvijek išle dobro kralju Davidu ili izraelskom narodu. Razmišljanja u knjizi Psalama su vapaj Bogu, često u frustraciji, tuzi ili zbunjenosti, tražeći Njegovu pomoć. Oni nas podsjećaju da Bogu možemo donijeti naša razočaranja i da nas On vidi kroz našu tugu. On će nam dati novu nadu!
VIDI OVO: Što Bog poručuje vašim suzama?
Iako je David bio u opasnosti da izgubi svoj život, nikada nije odustao od Boga i vjerovao je da će Bog djelovati u pravi trenutak i spasiti ga.
Ako duh moj i klone u meni, ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam: nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći, nitko za život moj ne mari.
K tebi, Jahve, vapijem; govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje jer sam veoma nevoljan. (Psalam 142, 4-7)
Kada plačemo, ne plačemo sami. Bog je s nama; On nas neće napustiti! Iako se David ponekad osjećao kao da ga je Bog ostavio, uvijek je govorio o Božjoj postojanoj vjernosti i ljubavi. Isto bismo i mi trebali činiti!
