Robert Hoge bio je beba koju je mama ostavila jer je smatrala da je toliko „ružan“ da ga nije mogla gledati. Taj je trenutak jako utjecao na njegov život, ali ne onako kako biste pomislili.
Mama i „ružno“ dijete
Dok je njegova mama živjela u Australiji i bila trudna ultrazvuk nije bio toliko često korišten, pa nisu znali unaprijed da beba ima deformaciju na licu.
„Moja je mama prije mene imala četvero zdrave djece, bilo bi iznenađujuće da se nije šokirala nakon što joj se rodi dijete s medicinskim problemom“, objasnio je Robert.
On se rodio s velikim tumorom na sredini njegovog lica, a noge su mu bile oštećene. Nakon što je otac opisao majci kako beba izgleda, ona je odbijala pogledati. Kada je trebalo otići kući, ona ga je odlučila ostaviti.
„Voljela bih da nestane, da umre ili nešto“, napisala je u svom dnevniku.
Ove su riječi jako pogodile Roberta, to je nešto s čime se cijelog života bori.
Ali riječi su imale jako pozitivan učinak. Osjećaj je postao sastavni dio njegovog identiteta i životne priče. Bog ga je blagoslovio s nevjerojatnom mudrošću koju sada koristi kako bi nadahnuo druge.
Novi osjećaji
Majka ga je počela redovito posjećivati u bolnici ali ga nije htjela ponijeti kući. Svojoj je sestri čak rekla da je „Preružan.“ No eventualno je svladala svoje emocije koje su je sprječavale da voli bebu.
Jednog jutra je obitelj glasala trebali se mali Robert vratiti kući i živjeti s njima. Četvero je članova obitelji jednoglasno glasalo „da“. Tog je dana Robert postao dio obitelji.
Majka je koristila mali, plavi dnevnik kako bi zabilježila svoju borbu u prihvaćanju njegovog stanja. Iako je brutalna iskrenost teška za čitati, za Roberta je situacija drukčija. On je redovito tražio mamu da mu glasno čita iz dnevnika.
To mu je pomoglo da postane hrabar i mudar čovjek kakav je danas.
Nema odustajanja
Robert je prošao neke od najnaprednijih rekonstrukcija lica u Australiji. Kada je jedan novinar prišao obitelji kako bi napisao priču o događaju, savjetovao da se izostavio dio u kojem je majka odbacivala Roberta. No ona je inzistirala da i to bude dio priče jer je važno da čuju drugi koji se nalaze u sličnoj situaciji.
„Ona je rekla ‘ne, dobro je jer će se to dogoditi drugih ženama i trebaju znati da je to prirodna reakcija’“.
Sigurno ima onih koji se odmah povežu s bebom, bez obzira na deformacije i medicinske komplikacije. Ali za neke je to traumatično iskustvo. Robertova je mama htjela da takvi ljudi u njihovoj priči vide nadu, a ne sramotu. Kako bi razumjeli da treba vremena, ali je sasvim moguće nadvladati početni šok.
Posebna povezanost
Umjesto da ga povrijedi mamina reakcija, Robert ju je razumio s milošću koja se može opisati samo kao božanska.
„Vidjela je kako joj sin leži u kolijevci s velikim tumorom, bio je velik kao bebina šaka nasred njegovog lica“, objasnio je Robert. „Oči po strani glave, deformirane noge. Ne mogu ni zamisliti koliko ju je to uzrujalo.“
U svojem je ustrajanju nadvladala te snažne emocije, a Robert je iza njih vidio ljubav.
„S novorođenčetom bi sve trebalo biti u redu. To bi trebao biti predivan trenutak kada možete reći ‘gle, moje je dijete savršeno’. Kada se dijete rodi svaki roditelj zaslužuje taj trenutak, zato mislim da je reakcija moje mame bila prirodna. Znate, šok, nevjerica, ljutnja, odbacivanje, a onda otklanjanje tih emocija.“
Ono što bi oštetilo mnoge Robert je iskoristio za svoju motivaciju. Pronašao je snage prihvatiti svoje stanje, ali je shvatio da mu to ne određuje sudbinu.
Redefiniranje „ružnog“
Robertova priča služi kao ohrabrenje onima koji se bore s odbacivanjem, a isto tako kao i podsjetnik da ljepota ne dolazi samo izvana.
„Svako je ružniji nego što misli, svatko je i ljepši nego što misli“, kaže Robert.
I sam je oženjen i ima dvoje djece, radi kao novinar i respektabilan politički savjetnik. No sada se upušta u spisateljske vode i objavljuje memoare Ugly (Ružno, op. prev.) kako bi inspirirao druge onim što je nazvao „predivnom pričom o jednom vrlo ružnom djetetu“.
Ne određuje nas izgled
Iako se nekim ljudima ne sviđa naslov, Robert kaže da se iskreno slaže sa standardima društva i procjenom da je ružan, i nije mu problem takvo gledište.
„Trebamo prestati uvjeravati djecu da izgled nije bitan i pretvarati se da ne postoje razlike u izgledu. Djeca izgledaju šaroliko, izgledaju drukčije i to je u redu. Ne trebamo se pretvarati da svi isto izgledaju jer to nije tako.“
Robert je istaknuo važan problem – izgled je samo dio slike o osobi, iako taj dio često dobiva najviše pažnje.
„Naš je izgled dio naše osobnosti, to ne možemo sakriti. No to nas ne određuje kao osobu. To govorim svojoj djeci. Ne trebaju se pretvarati da su nešto što nisu. Određuje ih i sport koji vole, knjige koje čitaju i drugi interesi koje imaju, ne samo njihov izgled.“
