Sara se uputila do svoga poštanskoga sandučića i otvorila ga. Unutra se nalazilo samo jedno pismo. Uzela ga je i pogledala sa svih strana prije nego što ga je otvorila. Nije bilo marke ni poštanskoga štambilja, već samo njeno ime i adresa. Počela je čitati.
Draga Sara,
u petak poslije podne bit ću u tvome susjedstvu i htio bih te na kratko posjetiti.
Uvijek te voli,
Isus
Sarine su ruke drhtale dok je spuštala pismo na stol. “Zašto me Gospodin želi posjetiti? Ja nisam ni malo posebna. Nemam što ponuditi Božjemu Sinu.” Sjetila se svojih praznih kuhinjskih elemenata. “Oh, doista nemam ništa što bih mu ponudila, a već je petak. Morat ću otići do trgovine i nešto kupiti za večeru.”
Sara je uzela svoju lisnicu i prebrojila novac. Tamo je bilo oko 30 kuna. To je bilo sve što je imala, jer nije bila stalno zaposlena. Radila je kao kućna pomoćnica gdje bi je pozvali. Za njenu tjelesnu građu, rad je bio obično jako težak, a slabo plaćen. Kada bi potrošila tih posljednjih 30 kuna, ostala bi bez novca dok je netko pozove na posao. Ali je, ipak, obukla kaput i istrčala kroz vrata.
U trgovini Sara je kupila malo purećega odreska, sir, mlijeko i kruh. Na kraju joj nije ostalo gotovo ništa novca. Usprkos svemu, dok se vraćala kući, svoju je skromnu večeru stiskala kao nešto najvrednije. Tada se začuo glas:
“Djevojko! Da, ti! Možeš li nam pomoći?”
Sara je bila toliko zauzeta planiranjem večere s Isusom da nije primijetila dvije osobe koje su išle prema njoj. Oboje, i muškarac i žena, bili su obučeni u otrcanu odjeću.
“Djevojko, ni ja ni žena nemamo posao. Živimo od tuđe pomoći, kad nam se tko smiluje. Sve je hladnije i mi smo jako gladni. Možeš li nam pomoći? Bit ćemo ti stvarno zahvalni.”
Sara ih je malo bolje pogledala. Bili su neuredni, nisu se dugo kupali i zaudarali su neprijatno. Iskreno govoreći, bila je uvjerena da su mogli dobiti neki posao da su to stvarno htjeli.
“Gospodine, rado bih vam pomogla, ali sam i sama siromašna. Ovo što nosim u ruci je sve što imam od hrane, a na večeru mi dolazi važan gost. Drugo mu nemam što ponuditi.”
“U redu. Razumijemo. Ipak ti hvala za dobru namjeru.” Čovjek je zagrlio ženu, okrenuli su se i pošli prema parku.
Dok ih je gledala tako jadne, Sara je osjetila dobro poznatu žalost.
“Gospodine, pričekajte! Evo, uzmite ovo što imam. Ja ću se već nekako snaći da ponudim svojega gosta.” Zatim mu je pružila vrećicu s hranom.
“Hvala, djevojko, mnogo ti hvala!”
“Da, hvala ti”, kroz suze je dodala njegova žena.
Sara je tek sada primijetila kako ta žena drhti od hladnoće.
“Znate što? Ja kod kuće imam još jedan kaput. Vi, molim vas, uzmite sada ovaj moj.” Raskopčala je kaput i prebacila ga na ramena sirote žene. Oboje su ostali zapanjeni. Sara nije čekala njihov odgovor. Nasmiješila se i požurila niz ulicu. Praznih ruku i bez kaputa.
Sari je već bilo prilično hladno kad je stigla do kuće. Malo je bila i zabrinuta. U njenu će kuću doći Gospodin Krist, a ona ga nije imala čime ponuditi. Dok je tražila ključ po džepovima, slučajno je kroz otvor poštanskoga sandučića vidjela još jedno pismo. “Čudno”, pomislila je. “Poštar obično ne dolazi dvaput u istome danu.” Izvadila je pismo iz sandučića i odmah ga otvorila. Pisalo je:
Draga Sara,
divno je bilo doći k tebi. Hvala ti za divan objed, a hvala ti i za kaput.
Uvijek te voli tvoj Isus.
Vani je još uvijek bilo hladno ali Sara to nije osjećala. Bilo joj je divno dok se sjećala Kristovih riječi iz Biblije: “‘Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'”
Autor: Željko Bošnjak
