Psalam 62 je jedan od najljepših biblijskih psalama koje je napisao kralj David, a govori o Bogu koji jedini može dati mir našoj duši.
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
Dokle ćete na bijednika nasrtati,
obarat’ ga svi zajedno,
k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu?
Urotiše se da me s visa mog obore,
u laži uživaju;
ustima blagòslivlju,
a u srcu proklinju.
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!
Sinovi su ljudski samo dašak,
laž su djeca čovječja:
svi da stanu na tezulju,
od daha bi lakši bili.
U grabež se ne uzdajte
nit’ se otetim tašto hvalite;
umnoži l’ se blago,
nek’ vam srce za nj ne prione.
Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo:
»U Boga je snaga! U tebe je, Gospode, dobrota!
Ti uzvraćaš svakom po djelima.« (Psalam 62, 1-13)
Psalam 62 nam daje tri vrijedne lekcije
„Što da sada napravim?“ Koliko smo puta zavapili ovim očajničkim krikom? Životne oluje ponekad nas silno zanesu; čini se kao da im nema kraja, konstantno nas udaraju dok se ne osjećamo kao da više ne možemo. U tim očajnim vremenima Psalam 62 nudi tri vrijedne lekcije.
Prvo, moramo pričekati. Razumljivo je da odmah želimo odgovor i olakšanje, no Gospodin djeluje po vlastitom, savršenom vremenu i on nikada ne kasni. Stoga moramo čekati Njegovo vodstvo do idućeg koraka, čak se trebamo i oduprijeti svojoj prirodnoj želji da brzo reagiramo i preuzmemo kontrolu nad situacijom.
Drugo, moramo čekati u tišini. Kada umirimo svoj um i jezik dajemo priliku Bogu da progovori svoje riječi nade i povjerenja našem srcu. Umjesto da dopustimo da nam misli ispune tjeskoba i briga, moramo se usmjeriti na Božja obećanja iz Biblije. On će nam tada darovati strpljenje, povjerenje, hrabrost i sigurnost da Mu je stalo i da je on u kontroli.
Treće, moramo imati na umu motivaciju čekanja, a to je Božja intervencija. Moramo se usmjeriti Gospodinu, a ne na svoje brige, sebe, ili druge ljude. Moramo se naučiti da ne propuštamo one stvari koje nam odvlače pozornost od povjerenja u Svemoćnog Boga koji djeluje prema svojoj volji i vremenu.
Kada vas udaraju oluje života, budite sigurni da su vaše noge na čvrstom tlu kojeg pruža Isus Krist. Ne očajavajte i ne pitajte „Što da sada napravim?“ Bolje, pitajte „Što Bog čini?“ i budite sigurni da on nešto za vas radi.
Autor: Charles F. Stanley; Prijevod: InTouch.org
