Muslimanka Jazal nije pronalazila nikakvih utjeha u molitvama Alahu, već u Kristu koji joj je dao pravi mir za kojim je tragala.
Jazal je odrasla u obitelji koja je zahtijevala strogo držanje islama i Kurana. Za nju bio je to jedini način da dobije ljubav svojih roditelja.
„Vjerovala sam da će me ostanak uz islam povezati s mojim roditeljima. Ako sam činila ono što bi mi oni rekli, kao odlazak u džamiju i sudjelovanja u postu, to bi nas povezalo.“
No niti jedna od tih stvari nije povezala njezinu obitelj, naprotiv – njezini su se roditelji neprestano svađali, piše CBN.
„Ponekad bi se probudila i saznala da moram otići iz kuće s mojom majkom usred noći. Otišla bih u krevet misleći da je sve u redu, a probudila bi se i ugledala katastrofu.“
Jazal nije pronalazila nikakvih utjeha u molitvama Alahu.
„Alah mi se činio udaljen te nisam osjećala kao da me zaista sluša. Osjećala sam se kao da samo ponavljam jedno te isto te da ništa ne primam zauzvrat od Boga, nikakvu ljubav, podršku ni brigu. Željela sam taj mir o kojem ljudi govore kada je riječ o Islamu, ali nisam ga osjećala.“
Kada je Jazal bila u srednjoj školi njezin je otac okončao brak, a njezina je majka započela novu obitelj.
„Nakon što sam prošla kroz to sa svojom obitelji nisam se smatrala vrijednom ljubavi i privrženosti. Pokušavala sam to dobiti od svojih roditelja, ali bezuspješno. To mi je bio neki podsjetnik: ‘Hej, Jazal, ionako nisi nešto posebno. Da si ti dobra onda te obitelj ne bi ostavila’. Pomisao na budućnost, pomisao na sutra bi me bacio u napad panike jer nisam znala što se može dogoditi.“
Tijekom fakulteta počela je raditi na pola radnog vremena u privatnoj školi. Do tada je imala velike i česte napade panike i tjeskobe.
„Zamislite da gledate u automobil koji će vas udariti, ali on ne usporava nego samo ide prema vama. Tako sam se cijelo vrijeme osjećala. Mislila sam da ću umrijeti. Srce bi mi počelo ubrzano kucati, oblio bi me znoj te sam osjećala tamu. Kao tamni oblak nad svojom glavom.“
Tijekom tog vremena, nije Alah pomogao. Utjehu joj je pružila školska administratorica, Connie, koja je bila kršćanka.
„Kad god bi imala napad panike na poslu, ona bi se molila sa mnom. Osjetila bih mir koji nikada nisam osjećala kada bih molila islamske molitve. Razmišljala sam o tome što Connie radi, što ona ima, a ja nemam. Što god je to bilo, i ja sam to željela.“
Connie ju je pozvala u crkvu, no Jazal nije očekivala ono što je vidjela i čula.
„Tijekom mise sam naučila mnogo o iskupljenju, o tome kako je Isus preminuo za naše grijehe. Kao muslimanka, nisam zapravo ni shvaćala zašto je Isus preminuo. Počela sam misliti da je možda to istina. Imala sam o čemu razmišljati. Dijelovi Kurana su već tada bili u krivu o onome u što Kršćani vjeruju, tako da to nije bila prava slika kršćana, a zbog toga sam počela preispitivati još mnogo više toga.“
Jazal se borila sa svojim sumnjama. Nekoliko dana kasnije imala je najveći napad panike do tada.
„Pomislila sam da možda trebam učiniti što i Connie čini. Možda se trebam pokušati moliti. Počela sam se moliti kao i ona. Pokušala sam ponoviti neke riječi koje je ona izgovarala. Kada sam to učinila, sjećam se da sam vidjela jako veliko svijetlo ispred mog lica, kao kada pogledate u sunce i zatvorite oči, taj narančasti sjaj – vidjela sam to svijetlo te sam osjetila val mira i ljubavi. Odmah sam zaspala, a da mi san nije bio ni na kraj pameti.“
Kada se slijedeće jutro probudila, Jazal je otvorila Bibliju koju je dobila kao dar te ju je počela čitati.
„U njoj sam pronašla mnogo mira i ljubavi. Izaija 49 govori o tome kako je Bog pun ljubavi. Majka može ostaviti svoje dijete, ali Bog nas nikada neće ostaviti jer su naša imena upisana na njegovim dlanovima. To me je jako dirnulo; saznanje da me Bog boli i da brine za mene na taj način bilo je nešto potpuno novo o čemu do tada nisam znala. Bog se zaista pojavio u trenu kada sam Ga najviše trebala.“
Tijekom nekoliko slijedećih tjedana Jazal je istraživala razne izvore dok nije bila uvjerena da je Isus Sin Božji.
„Došla sam do spoznaje da Isus tvrdi da je Bog, a ako je to istina, zanimale su me implikacije toga. Uskrsnuće se ne spominje samo u Bibliji, kao ni raspeće. Postoje povijesni dokazi izvan Biblije. To me je zaista taknulo. Saznanje da je i povijest iza toga mi je potvrdilo istinitost svega što sam čitala. Rekla sam: ‘Bože, prihvaćam te zbog onoga tko si i tko kažeš da jesi. Prihvaćam da si Isus i prihvaćam da si Bog. Žao mi je zbog stvari koje sam učinila, a koje su te povrijedile. Drago mi je što si mi pokazao tko si. Prihvaćam te kao svog Boga.’ Od tog dana pa nadalje više ni jednom nisam imala nikakav napad panike. Nikada više.“
Danas, Jazal samouvjereno dijeli svoju vjeru.
„Želim da sve što govorim i činim predstavlja Njega, a to mi daje veliku svrhu u životu. Jer ja predstavljam Boga na zemlji. Ja sam Njegove ruke i noge te pokazujem drugima kakav je Bog kao što je Connie pokazala meni. Pokazala mi je Isusovu ljubav kroz svoja djela i molitvu sa mnom te ja sada to isto mogu učiniti za druge ljude.“
Jazal ujedno kaže da je saznanje da ju Bog voli sve promijenilo.
„Umjesto da se bojim budućnosti, ja ju prihvaćam i spremno koračam prema njoj. Više ne mislim da sam bezvrijedna jer me Bog voli, On mari za mene i uvijek misli na mene tako da i ja trebam uvijek misliti na Njega.“
